Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

20. ZFF: NAGRAĐENI U KOCKICAMA

Naslov originala: Nije zima za komarce | Godina: 2022 | Trajanje: 29 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Josip Lukić i Klara Šovagović | Scenarij: Josip Lukić | Glumci: Josip Lukić, Paško Vukasović, Sunčica Ana Veldić, Yuliya Molina, Karlo Vorih, Mia Petričević | Producent: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
Nije zima za komarce - redatelji: Josip Lukić i Klara Šovagović
Nije zima za komarce – redatelji: Josip Lukić i Klara Šovagović

U Kockicama, nacionalnom natjecateljskom programu kratkog igranog filma 20. Zagreb Film Festivala – održanog od 23. do 30. listopada u kinima Kinoteka, Tuškanac, Studentskom centru, Dokukinu KIC, dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, HUB385 te na Akademiji dramske umjetnosti – prikazano je deset filmova. Žiri (Karlo Vorih, Marija Apčevska i Stefan Ivančić) je glavnom nagradom, Zlatnim kolicima, nagradio Nije zima za komarce Josipa Lukića i Klare Šovagović, a posebnim je priznanjem izdvojio Zofa Rina Barbira.

Posrijedi su dva stilom, dinamikom i energijom uvelike različita ostvarenja, no kojima je ipak mnogo toga zajedničkoga. Ponajprije, središnji lik oba filma razmjerno je osamljena, anksiozna, nezadovoljna osoba današnjice, nastanjena u gradu, muškarac što se bliži srednjim godinama i ne osjeća se uklopljenim u sredinu, niti ćuti da živi život kakav bi mu odgovarao, kakav je možda očekivao, koji bi osjećao kao svoj. Stranac, neznanac. Okolini, društvu, drugima, sebi. Otuđen. Praktično se snalazi, ali ne pripada. Oba su filma izrazito, neprestano usredotočena na protagonista, a u jednom i u drugom igraju ih naturščici, neškolovani glumci koji ostavljaju snažan dojam da tumače same sebe, odnosno osobe vrlo slične zbiljskima, izvanfilmskima njima te da im je glavni zadatak pred kamerom ostati svoj, neometano tehnikom i pozornošću medija zadržati jastvo, vlastitost i njezinu navlastitost. Obojica su pritom izvrsni, uvjerljivi, svježi, nepredvidljivi.

U Nije zima za komarce interpret je suredatelj (također scenarist i sumontažer) Josip Lukić, autor niza osebujnih kratkih filmova koji se u mnogima od njih (i u ponekom tuđem) okušao i predstavio kao glumac te izgradio već prepoznatljivu personu nervoznog melankolika pomalo potuljenog držanja i trapavih kretnji koja se vidljivo ne razlikuje od one Josipa Lukića u njegovim dokumentarnim filmovima – osobito primijećen srednjometražni Majči (2018) – odnosno onima u kojima je teško ili nemoguće razlučiti dokumentarno od fikcijskoga, kao što su Devet mjeseci (2020) ili Bijeli Božić (2020), potonji i deklariran kao dokumentarni, čiji se predbožićni šetač maksimirskim maglama, ma neće biti slučajno, zvao ni više, ni manje, nego – Josip. Premda se Nije zima za komarce može doživjeti i kao interijerna inačica, svojevrstan nastavak Bijelog Božića – besciljno, potišteno smucanje i razgovori s namjernicima u zagasitostima ovećeg starinskoga stana, također uoči Božića/Nove godine (drugi dio moguće x-logije-franšize u nastanku?) – ovdje se bezvoljnik zove Karlo. Eksplozivno dinamičnog, pak, protagonista Zofa – Zof je, podrazumijevano pretpostavljamo, iako se izričito ne potvrđuje, ime ili nadimak središnjeg lika – utjelovljuje, čitamo na odjavnici, Leo Mirković Zof, dosad nepoznato filmsko lice, što će prisnažiti slutnji da su prikazani lik i osoba koja ga tumači vrlo blizu jedno drugome.

Zof - redatelj: Rino Barbir
Zof – redatelj: Rino Barbir

Samim time razvidno je da i Nije zima za komarce i Zof [margina]Naslov originala: Zof | Godina: 2022. | Trajanje: 16 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska, | Režija: Rino Barbir | Scenarij: Rino Barbir | Glumci: Leo Mirković Zof, Nenad Petrović, Jelena Živanović | Producent: Kino klub Split |[/margina] uvelike prizivaju, emaniraju dokumentarnost, toliko da će se i vičniji gledatelj zapitati o tomu koliko je toga u njima autentično zatečeno u zbilji ili iz nje prigodno rekonstruirano, a koliko je pripremljeno, priređeno, interpretirano, izmišljeno, osmišljeno, imaginirano fikcijskim postupcima. Oba slikopisa, svaki u svojem ključu, napučuju kadrovi, prizori, isječci, istršci utiska neodoljive spontanosti, ali isto tako i vrlo očiti čimbenici stiliziranog igranofilmskog djelanja. Nije zima za komarce teče polako, odmjereno, usporeno, u skladu s Karlovom psihofizičkom nepokretnošću, tromošću, neživotnošću (ne izlazi iz stana) uzrokovanom, bit će, osjećajem opće egzistencijalne nemoći. Kadrovi nepomični, traju, malo ih je. Smireno i postupno, u (ne)izvjesnu nigdinu. U skladu s goropadnim, prenapregnutim karakterom svoga junaka, Zof mahom neukrotivo frca  kratkim kadrovima u nemirnom pokretu, metaforički rečeno, ni sam ne znajući kud će i kamo će, želeći iskočiti iz vlastite kože. U Komarcima dijaloga mnogo, u Zofu riječi znatno manje, u intenzivnim monološkim praskovima. Karlo promišlja, nastoji raščlaniti i verbalizirati, prepun je pitanja na koje ne dobiva zadovoljavajuće odgovore. Zof svoj gnjev ponajprije izražava fizički, a i ono što kaže više je glasovna provala sile negoli iskaz racija. Zalud, zasad, i jednomu i drugomu.

Dugi, statični kadrovi Komaraca sugeriraju dokumentaristički modus muhe na zidu, promatrača koji, mimikriravši se u okružje, neprimjetno, gotovo kradom zatječe zbilju kakva jest, a takvomu poćutu doprinosi i to što kamera nikad nije vrlo blizu subjektima, a često nije ni u tzv. optimalnom položaju gledišta jer, „budući da nije namješteno“, situaciju bilježi „kako može u zadanom trenutku“. Zofov autor (Barbir je i snimatelj) „dokumentarnost“ očituje malne oprečnom metodom – kadrovi su pretežno kratki i nemirni, montaža gruba jer, „budući da nije namješteno“, zbilju žustroga, temperamentnoga protagonista kamerom je „zatekao“ kako je u toj strci mogao, „nije je stigao“ filmovati preglednije. „Dokumentarnost“ se u Komarcima nemalo priziva i time što se dijalozi ne doimaju pomno osmišljenima i napisanima, niti osobito poentiranima, već poprilično improviziranima, odnosno slučajnima. Uz to, samo jednog od petoro prisutnih sugovornika igra profesionalni glumac, Paško Vukasović, dok su troje Lukićevi kolege, redatelji (Sunčica Ana Veldić, Yuliya Molina, Karlo Vorih), a Mia Petričević – tumačiteljica, doduše, glavne uloge u cjelovečernjem igranom filmu Ne gledaj mi u pijat (2016) Hane Jušić – arhitektica. To su, istina, podaci koje ćemo doznati izvan samoga filma, no i u njemu se glumačke izvedbe nadaju izvedenima šarmantnom iskrom neškolovanosti. Zofov dodatni adut dokumentarističkoj autentičnosti odnos je Zofa s kujom Lotom, čija se predana privrženost vlasniku čini uvjerljivo nepatvorenom.

Dokumentarno u igranom, igrano u dokumentarnom, sličnost u različitosti, različitost u sličnosti.

Dodajmo još da je Nije zima za komarce Lukićev završni diplomski film na ADU, a da je Zof scenaristički oblikovan i na Blankovoj scenarističkoj radionici, gdje je mentor bio upravo Josip Lukić.

Janko Heidl

Janko Heidl

Janko Heidl (Zagreb, 1967), studirao je filmsku režiju na ADU u Zagrebu. O filmu piše od konca 1980-ih za razne tiskovine i elektronske medije, najdulje u Večernjem listu (1994-2009).

Svi članci

Posljednje objave