Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

30. DHF – Repertoar stvaralačkog entuzijazma i tmurnih ugođaja

30. Dani hrvatskog filma
30. Dani hrvatskog filma

Jubilarni, 30. Dani hrvatskog filma održani su od 12. do 16. rujna 2021. u zagrebačkom kinu Tuškanac. U natjecateljskim programima prikazano je ukupno sedamdesetpet ostvarenja – po kategorijama: dvanaest igranih, dvadesetčetiri dokumentarna, osam animiranih, jedanaest eksperimentalnih i dvadeset namjenskih i video spotova. Repertoar je bio zanimljiv, raznovrstan i živahan, napučen djelima osjetnog stvaralačkog entuzijazma i igralačkih propitivanja, iako su teme i ugođaji više naginjali tmurnome negoli vedrome. Mnogi su filmaši (iznova) iskazali da se odlično snalaze sa skromnim i minimalnim sredstvima i u isto takvim uvjetima. Snažne, životno prekretne aktualnosti poput potresa i pandemije, neobično jest, jedva su se uvukle u pokoje djelo. Priređeni su i popratni programi – projekcije, tribine, razgovori, radionice…

Grand Prix žirija dodijeljen je srednjometražnom dokumentarnom filmu Jedna od nas (51 min, 2020) Đure Gavrana, ostvarenom u produkciji Pipsera. Djelo izraženog društvenog angažmana, premijerno prikazano na 26. Sarajevo Film Festivalu, u kolovozu 2020., u međuvremenu je privuklo podosta pozornosti i nagrađeno je s više priznanja – posebnim priznanjem na 16. ZagrebDoxu,  Nagradom publike na 19. Liburnia Film Festivalu te Oktavijanom za kratki i srednjometražni dokumentarni film. Gavran je u nastojanjima ka društvenom boljitku zahvatio i izvan standardnih trasa kinematografske komunikacije – akciju pomoći žrtvama seksualnog nasilja pokrenuo je i edukativnom mrežnom stranicom www.jednaodnas.com, čijim je dijelom i sam film.

Jedna od nas - redatelj: Đuro Gavran
Jedna od nas – redatelj: Đuro Gavran

Osnovica dojmljivosti Jedne od nas sadržaj je elektroničkog pisma žene potpisane sa M., u kojemu bivšim srednjoškolskim kolegama, za priprema proslave petnaeste godišnjice mature, otkriva da je u doba njihova školskoga druženja – a i prije i poslije – bila žrtvom seksualnog nasilja vlastitoga oca, uz prešutni pristanak majke. Silovanje. Ne povremeno, nego svakodnevno. Roditelji – intelektualci, profesori. Isječci pisma ispisani su u više navrata tijekom filma, bijelo na crno, u završnici ga ženski glas, iznimno dirljivo, čita u off-u. Tragično-stravičnim događajima Gavran ne pristupa kakvom, recimo, dokumentarističkom istragom prošlosti ili sagledavanjem kroz institucijske okvire, već kroz prizmu doživljaja razrednih drugova, zabilježenog na maturalnoj obljetnici. Većina filma prikazuje upravo to druženje – organizirano za snimanje filma, ali bez scenarija – na kojem se, kako već na takvim skupovima biva, šaljivije ili ozbiljnije čavrlja o ovome i onome, no ovom prilikom sve u iščekivanju i odgađanju verbalnog hvatanja ukoštac s temom šokantnog priznanja bivše suučenice, ovdje, dakako, neprisutne. Nitko od njih nije ni slutio da je M. bila tako unesrećena, a i sad im je ogromna prva prepreka, čini se, i samo poimanje jezovite istine o osobi s kojom su dijelili školske klupe. Perspektiva djelatne nemoći malog čovjeka, obgrljena slutnjom da se brojni slični slučajevi kriju pod zavjesom šutnje. Gavranov predočavalački put pokazao se dobro izabranim – osim navedenim nagradama, Jedna od nas na DHF-u je nagrađena kao najbolji dokumentarni film, zatim za montažu (Nina Velnić), Zlatnom uljanicom Glasa koncila (filmu koji promiče etičko svjetlo u aktualnom času života) te Nagradom za etiku i ljudska prava.

Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem (20 min, 2020) Sanje Milardović, u produkciji Castor Multimedie, nagrađen kao najbolji igrani film te za scenarij (Milardović) i žensku ulogu (Olivera Baljak), tankoćutna je pripovijest o odrasloj kćeri u posjeti majci koja počinje gubiti dodir sa stvarnošću, bilo zbog zamora životom, bilo zbog načetosti kakvom mentalnom bolešću. Klasična tema međugeneracijskog jaza odnosa ljubavi i nerazumijevanja oblikuje se od nervoznoga prema smirenom, od napetoga prema tjeskobnom, znalački ocrtavajući osobnost odnedavne umirovljenice kroz svjetlace raznorodnih, naizgled neskladnih obilježja, uz tihi upliv zagonetnog i nadrealnog u pripovijedanju te sugestivno snimljena poprišta grada Rijeke.

Nigdar ni bilo - redateljica: Mateja Štefinščak
Nigdar ni bilo – redateljica: Mateja Štefinščak

I u središtu zanimanja dobitnika nagrade u kategoriji animiranog filma, šestipolminutnog Nigdar ni bilo (2020) Mateje Štefinščak, u produkciji Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu, osamljena je žena treće dobi, čini se jedina stanovnica napuštenog sela čije su kuće na prodaju. Nepovjerljiva i naizgled osorna, ipak će pokazati da joj je stalo do društva skakutavog psića za kojega tobože ne mari, a i da zna, poetično, uživati u ljepotama prirode koju seljani – trbuhom za kruhom, bit će – napustiše. Elegija živoga ritma, dopadljiva crteža i jednostavne priče-zgode, bespomoćno snatri nad demografskim problemom, a autentičnost nadahnuća potkrepljuje završnicom s fotografijama stvarnih kuća na prodaju koje smo prethodno vidjeli narisane, po odjavnici zaključujemo, snimljenih u općini Petrijanec Varaždinske županije.

Dvanaestminutne autodokumentarne Plejade (2021) Mateje Zidarić, u produkciji Kinokluba Zagreb, nagrađene kao najbolji eksperimentalni film, jednostavnim sredstvima (sve za radnim stolom) pletu bogatu teksturu vizualija, asocijacija i osjećaja vezanih uz vijest o dijagnozi bolesti koja, neizvjesno je, može i ne mora uzrokovati ozbiljne nevolje u budućnosti mlade protagonistice.

Zadržavši se u ovom kratkom pregledu samo na prvonagrađenim filmovima po kategorijama tj. rodovima, završimo s pobjednikom u programu namjenskog filma i video spota, glazbenom spotu Ponekad mi daš (2021) za sastav Rakete uz gosta Kristijana Beluhana, u režiji Dalibora Barića (u konkurenciji su bila čak četiri njegova ostvarenja) i produkciji Aquarius Recordsa. U namah prepoznatljivom stilu Barićeva rada, digitalno-kolažni animirano-eksperimentalni spot neobvezno oslonjen na glazbene filmove 1960-ih – posebice na djela Jacquesa Demyja, navodi sam autor – vedrinom nostalgične sjete natapa pjesmu kojoj daje pokretnu sliku, ilustracijom prikladno odmjerivši njezino prožimanje suvremenog i starinskoga u zvuku te nježno-romantičnoga i duhovitoga u tekstu.

Picture of Janko Heidl

Janko Heidl

Janko Heidl (Zagreb, 1967), studirao je filmsku režiju na ADU u Zagrebu. O filmu piše od konca 1980-ih za razne tiskovine i elektronske medije, najdulje u Večernjem listu (1994-2009).

Svi članci

Posljednje objave