Dio doživljajnosti i čitanja umjetničkih djela uvelike ovisi i o tomu kad se zbiva susret s publikom, s korisnikom. Danas, u doba izrazit(ij)e osjetljivosti, svijesti, strepnje prema nedaćama čiji smo, ljudi, uzročnici i od nas nezavisnim prirodnim katastrofama – rat u Ukrajini s perspektivom dalekosežnih posljedica, pandemija bolesti COVID-19, nedavni potresi u Hrvatskoj i BiH, vidljiv horizont klimatskog urušavanja… – zasigurno poćutljivije nego što bismo u stabilnijim, mirnijim vremenima, prepoznajemo sadržajno-motivske protežnosti bliske takvim tjeskobnim, crnim aktualijama i prognozama.
U programu animiranog filma, na ovogodišnjim je Danima hrvatskog filma (10. – 14. 5., kino Tuškanac, Zagreb) prikazano deset, mahom odličnih, kratkih ostvarenja četiri autorice i šest autora raznorodnih pristupa i poetika. S obzirom na ustaljenu dugotrajnost procesa nastanka profesionalnog, dotiranog filma u nas, pa i kratkoga, možemo pretpostaviti da su neki filmovi zamišljeni i prije navedenih nedaća što se unizaše tako gusto, što će reći da one nisu nužno bile izravan poticaj stvaralačkih refleksija. No u okviru gore zapisanoga, nije nezanimljivo zamijetiti da se dobrim dijelom ostvarenja, vidljivije ili prikrivenije, provlači motiv destrukcije, uništavanja kao, možda, tipično ljudskog finaliziranja konstrukcije. Proces izgradnje, boljitka, napretka, koji uobičajeno traje podugo – jer teže je izgraditi nego srušiti – nerijetko okončava silničkim, bezdušnim, nerazumnim zatiranjem. Iako je potonje jednostavnije i brže od onoga što mu je prethodilo, tragično-depresivna činjenica jest da i razaranje troši znatne materijalne i ljudske resurse koji bi se, dakako, u sretnijim okolnostima mogli upotrijebiti za stvaranje.
Temeljen na obrednim slavenskim pjesmama „zabilježenima u knjigama Radoslava Katičića“, lutka-film Zlatna jabuka (ALU, 8 min, 2022) Morane Bunić izraženom dozom šarmantne dječje nevještosti iznosi legendu o ljubavi slavenskih bogova Morane i Jarila. Dojmu djela nastaloga na kakvoj prigodnoj kratkoj radionici za osnovnoškolce doprinose i prikladno nespretna sinkronizacija dijaloga očito tomu nevičnih govornika, kao i svojevrsna idealistička naivnost u banalno bajkovitom prikazu cvjetanja romanse. Usvojivši takvu milu izvedbu kao izraz, nemalo će osupnuti, utoliko oštrije odjeknuti, neočekivana jezivost drugoga dijela, prikaz jare Moranine osvetničke srdžbe prema izabranikovoj izdaji. Počelo je divno, neko vrijeme je i trajalo, svršilo je okrutnim zločinstvima. Makabristično, sa zrnom crnoga humora.
Iz razmjerno grubo izdjeljanog neurednog odvajkada u opčaravajuće pedantno dizajniranu budućnost (ili futurističku sadašnjost) glatkih i sjajnih površina izmješta nas Aqualia (Zagreb film, 20 min, 2021) Vladislava Kneževića. Animirano-eksperimentalni film krajnje realistički oblikovanih likova i predmeta doima se kao da je izrađen u uvjetima bogate produkcije nekog renomiranog studija kojemu je na raspolaganju sve što autoru treba. Jezgra stvaralačke ekipe Aqualie bila je sedmoro ljudi, a proračun je bio barem deset puta manji no što bi bio u usporedivoj izvanhrvatskoj, europskoj produkciji, čitamo u novinskom razgovoru s Kneževićem. U osnovi jednostavna, no zapravo tajanstvena storija elegantno usporenoga tempa, kristalne slike, snažnih azura i cinobera te osobita ugođaja osnaženoga diskretno upečatljivima dizajnom zvuka (Knežević i Hrvoje Pelicarić) i glazbom klasičnoga profila (Tomislav Fačini, Gorkem Şen, Ansambl Antiphonus) prikazuje visokoorganiziranu, vrhunski sofisticiranu interakciju čovjeka i robota u golemom testnom bazenu, u zadaći koja se odvija kao po špagi, sve dok, ne znamo točno zašto, ne pođe po zlu. Prekid suradnje, stradanje živih i neživih, fijasko veličanstvenog sustava koji se neće oporaviti ni lagano, ni brzo.
Transfuzija (Umješnost sukoba) (Zagreb film, 8 min, 2022) Igora B. Vilagoša asocijativno sljubljuje drevno doba s apstrahiranim futurističkim ambijentom (moguće svevremenosti) napučenim geometrijskim likovima i tijelima. Uz dinamičnu elektroničku glazbu čekićavog ritma (Hrvoje Štefotić), u brzom nizu pratimo, čini se, gradnju pustinjskih piramida, ali i pandanskih građevina oblika kugle i kocke, da bi došlo do žestokog oružanog sukoba svim sredstvima između pješčanožutih, modrih i terakotnih tj. kuglasto-kružnih, kockasto-kvadratnih i piramidasto-trokutnih. Opći rat, globalno uništenje. Na kraju ipak nada. Nazoviantropomorfizirana geometrijska tijela pružit će si ruke pomirenja i udružiti se u obnovi, izgradnji novoga svijeta, nove civilizacije na ruševinama stare. Usprkos tom tračku optimizma kojim je autor, u lijepoj želji, odlučio zaokružiti cjelinu, gorčina okusa zaludnosti ne hlapi.
Afrički kontinent kao poprište mogućeg sukoba do uništenja zbog teritorijalnih pretenzija zbivalište je i Plodova suše (Zagreb film, 8 min, 2021) Dinka Kumanovića, zabavno ugođenoga filma koji unatoč humorističnoj vedrini crteža, boja, glazbe, ritma, također zahvaća u već spomenute nevolje. U vrućem podneblju crnog kontinenta nastupila je suša, što dovodi do pogoršanja raspoloženja i odnosa i ljudskih i životinjskih žitelja. Mlađani brak crnoputog protagonista i bjelopute mu supruge doći će na ozbiljnu kušnju, iako ne do ekstrema kao u Morane i Jarila u Zlatnoj jabuci, a sukob dviju skupina ožeđalih stanovnika pred sam će okršaj spriječiti žuđena kiša. Svršetak, optimističan. Ili ipak skeptičan?
Još jedna afrička maštarija, idealistički utopijsko Putovanje (Luma film, 6 min, 2022) Mirele Ivanković Bielen, u opuštenom, nježno pastelnom sanjarskom bibanju uparenom s ljuljavom orijentalnom glazbom Tria Franolić Ćulap Gabrić prati četiri ornamentirane deve u bojama (voda, vatra, zrak, zemlja, asocirano je uvelike jasno) koje, savladavajući nimalo bezazlene prepreke putovanja, stižu u drugi dio pustinje te ondje čudom zasnivaju ugodno novo boravište ili prebivalište.
Dodajmo za kraj da ostali filmovi – Katarza (UO Anima, 3 min, 2021) Noe Pisačića, Psychographic (Zagreb film, 7 min, 2022) Branka Farca, Roze priče (Kinoklub Zagreb, 10 min, 2021) Ivane Ognjanovac i Mare Šuljak, Vidiš li ih ti? (Zagreb film, 10 min, 2021) Bruna Razuma i Zasićenje (Zagreb film, 10 min, 2022) Lucije Bužančić – do kojih rečenice ovoga teksta nisu dometnule, nisu manje zanimljivi.
