Između 30. i 31. Dana hrvatskog filma, održanih od 10. do 14. svibnja 2022. u zagrebačkom kinu Tuškanac, prošlo je otprilike osam mjeseci, a posrijedi je povratak u proljetni termin kojim su dani uobičajeno brodili prije hodosljednih poremećaja koje od 2020. posvuda izazvaše pandemijske okolnosti novog normalnog. Mada će se čuti i s razlogom zboriti o tomu da su Dani s desetljećima izgubili na negdašnjoj važnosti središnje priredbe na kojoj se predstavlja najbolje od godišnje proizvodnje hrvatske kinematografije – što se očituje u konstantnom smanjivanju sredstava, u umanjenom interesu autora i producenata za sudjelovanjem, padu zanimanja publike – u konkurenciji 31. DHF prikazana su sedamdesetdva filma – deset animiranih, petnaest dokumentarnih, po šesnaest eksperimentalnih, igranih te namjenskih i video spotova – otprilike isto kao i na prošlim danima, na kojima ih je zaigralo sedamdesetpet. Publike, posjetitelja, nije bilo malo. Tko je imao vremena, znatiželje i sape pohoditi sav program, vjerojatno nije naišao na osobitije razloge za nezadovoljstvo, budući da je u cjelini bio kvalitetan i raznolik. Podjednako se moglo uživati u izdašnijim produkcijama kakvom se primjerice doima „Srpom i batom razbit ćemo atom“ (Castor Multimedia, 53 min, 2022.), prva epizoda trodijelne dokumentarno istraživačke serije „Jedna jedina“ autora Dubravka Merlića, prikazane na HRT-u, u režiji Lane Kosovac, koja razgrće povijest jugoslavenskog nuklearnog programa, nastojeći razumljivo, ali ne i površno držati pozornost širokog auditorija, kao i u zagonetnijim jedvaproračunskim autorskim igrama i intervencijama poput primjerice eksperimentalnog „Prije i poslije“ (Kinoklub Zagreb, 9 min, 2022) Tomislava Šobana koji zvučno, slikovno, kronološki preslaguje jednostavne dokumentarne snimke – jedna lokacija, zbivanje, događaj koji nije mogao potrajati više od tridesetak minuta, vjerojatno i kraće – građana što radoznalo krate vrijeme svjedočeći kontroliranom rušenju visokih tvorničkih dimnjaka u predgrađu.
Svojevrstan prožetak tih dvaju pristupa mogli bismo, uz slobodniju interpretaciju, prepoznati u gotovo cjelovečernjem eksperimentalno-dokumentarnim Ženama minorne spekulacije (Studio Pangolin, 59 min, 2021) Nicole Hewitt, dobitniku nagrade u kategoriji eksperimentalnog filma, prethodno, od 2015., variranom i predstavljanom u nizu prikazivačko-instalacijskih razvojnih obličja. Povijesno istraživanje-razotkrivanje i društveni angažman te kolažiranje materijala snimanoga u više zemalja i razdoblja, poveznica je, načelno, s Merlićevim zagledanjem u odnos prošlosti i sadašnjosti; dramsko, zvukovno, slikovno podrivanje podrazumijevanog, uobičajenog percipiranja logično-spoznajnih uzročno-posljedičnih spona uvelike, međutim, urušava ideju o standardnom poimanju vjerodostojnoga. „S onu stranu službenog sjećanja“, zapisala je kolegica Dina Pokrajac.
Eksperimentalnim okušavanjem nemalo odzvanja prvonagrađenik kategorije namjenskog filma, glazbeni video spot Kaskader (Rino Barbir, 4 min, 2022) Rina Barbira, za instrumentalnu skladbu splitskog sastava Rolo, s kojim je Barbir i prije kreativno poticajno surađivao, utiskom dolje potpisanog autora, iznimno dojmljivo u spotu Zva’ću te (2017). Dok je taj izrazito pulsirao montažnim ritmom i vibrirao kolorističkim intenzitetom blistavih, uglađenih površina, Kaskader dinamiku ostvaruje nezaustavljivim trčanjem protagonista u jednom, kružnom kadru – doduše, ovda-onda neočekivano razlomljenim i uz skretanje na druge motive u okolini – uz prizivanje-repliciranje bljedunjavo-bezlične inačice istočnoeuropsko-socijalističkog filmsko-televizijskog kolorita 1970-ih/1980-ih, okružja kojem stilski pripada i protagonist, a i izbor neugledna i neuredna kamenoloma kao duhovno sivkastoga poprišta.
Plave radničke kute i kapice samoupravnog socijalizma neprestano su pred očima, tj. kamerom Grand Prixom 31. DHF i nagradom za najbolji dokumentarni film olovorenih Tvornica radnicima (Fade In, 105 min, 2021), cjelovečernjeg prvenca Srđana Kovačevića. S razumijevanjem, sućutljivo, uz tihu i čvrstu podršku, ali bez podilaženja i bez navijačkog žmirenja na probleme, filmaši suzdržano, no vrlo autentično predstavljaju naporno i uporno prtenje zbiljskih samoupravljača 21. st. u tvornici alatnih strojeva ITAS-Prvomajska u Ivancu.
Sinopsis prvonagrađenog animiranog filma Vidiš li ih ti? (Zagreb film, 10 min, 2021) Brune Razuma upućuje nas da je posrijedi crtica o dječaku koji boluje od shizofrenije. Hoće li gledatelj i sam dijagnosticirati isto? Većina vjerojatno ne, no čini se da to saznanje i nije presudno u usvajanju muklih, zagasito tjeskobnih, a istovremeno toplih čari lutka filma snažnoga ugođaja strepnje, dezorijentacije, snomorice, čiji imaginarij i tematika bude asocijacije na one filmskog ekspresionizma i noira.
Laureat igranog roda, Jesen našeg ljeta (Akademija dramske umjetnosti, 28 min, 2022) Karla Voriha, koji i glumi glavnog lika imenom Karlo, simulacijom zatjecajno dokumentarnoga, katkad i zbiljski (polu)dokumentarnim, uz nemirnu kameru koja traži što snimiti, situacije i dijaloge što se često doimaju improviziranima, prpošno i živo, a u istom potezu sjetno i zamišljeno, predočava nedoumice sazrijevanja, zbunjenost u raskoraku između oponašanja samostalnosti i stvarne samostalnosti, komunikacijske teškoće s roditeljima, ali podjednako i s vršnjacima.
