Na prethodna dva izdanja Dana hrvatskog filma Glavni stručni žiri dodijelio je nagrade za najbolji film festivala (Grand Prix) te za najuspjelije kreativne strukovne prinose, ali i nagrade za najbolje filmove u svakoj kategoriji, što se činilo dobrom praksom. Ove je godine potonje ukinuto, pa je tako (opet) postalo moguće da u nekoj od kategorija ne bude dodijeljena baš nijedna nagrada. Na ovim, 32. DHF, održanima u Studentskom centru u Zagrebu od 15. do 21. svibnja. 2023., tako je bez priznanja ostala kategorija namjenskog filma, što može djelovati poprilično demotivirajuće, osobito stoga što je odaziv autora i producenata namjenskog filma sudjelovanju na DHF ionako slab. Jer reklame, glazbeni spotovi i srodno izrađuju se i prikazuju u drukčijem produkcijsko-prikazivačkom sustavu i s drukčijom motivacijom nego djela drugih filmskih vrsta i rodova pa dodatna promidžba (te promidžbe) i eventualno priznanje na ovoj priredbi očito malo komu u tom svijetu išta znače. Nadajmo se da to neće dovesti do uminuća te kategorije na Danima, jer namjenski film, koliko god brodio zasebnim rutama, jest ostvarenje iz filmskog područja kojemu prikazivanje na priredbi ovog profila prirodno. DHF je, citiramo, „nacionalni filmski festival kojem je svrha predstaviti, promicati i vrednovati u ravnopravnom natjecanju godišnju produkciju kratkog i srednjometražnog (igranog, dokumentarnog, animiranog, eksperimentalnog i namjenskog) filma, kao i dugometražnu produkciju svih navedenih kategorija, osim igranog filma.“ Žiri, zar ne, ionako gleda sve filmove, pa taj (dodatni) niz prvonagrađenih u svakoj kategoriji ne bi trebao predstavljati opterećenje, a dobrodošao je, te se nadajmo da će se sljedeći Dani vratiti tomu pristupu.
U kategoriji eksperimentalnog filma, koja počesto trpi u ravnopravnoj konkurenciji s ostalima, doživljajno prijemčivijim rodovima, žiri 32. DHF (filmski kritičar Josip Grozdanić, producentica Mirta Puhlovski i glumica i filmašica Nina Violić) izdvojio je već zapažen – npr. Oktavijan za najbolji eksperimentalni film u 2022. – intertekstualno-intermedijalni putopis meditativne kriptičnosti i sanjivo-hudosudbena ugođaja Mjesta koja ćemo disati (Petikat, 22 min, 2022) Davora Sanvincentija, nagradivši Sanvincentija za montažu.
Smaknemo li naočnjake deklariranih kategorizacija, primjećujemo da je istraživačko-igralački živac eksperimentalnoga među nagrađenima poprilično zastupljen. Dobitnik Grand Prixa, također svojevrstan putopis dojmljiva ugođaja i pogleda prema neobećavajućoj budućnosti, kroz neveselu sadašnjost, ovdje okularom dobro postavljenog i podešenog jakog uskokutnika pretežno usmjerenog na vojna okupljanja i parade, Horror vacui (Hrvatski filmski savez, 24 min, 2023) snimatelja i redatelja Borisa Poljaka određen je kao dokumentarni, što i jest, ali bi se bez zadrške mogao zvati eksperimentalnim i takvim prikazivati. Za režiju nagrađen igrani Nije zima za komarce (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 29 min, 2022) Josipa Lukića i Klare Šovagović u proeksperimentalnom duhu, uvjerljivo sugerirajući dokumentarno, formom propituje medijske granice. Eksperimentalni je pristup izlaganju, u tvorbi ugođaja, izmicanju informativnosti, promjeni podrazumijevanoga značenja, snažno prisutan i u bibavom dokumentarnom ostvarenju Mlungu – Bijeli kralj (Greta Creative Network, 70 min, 2022) Davida Lušičića, o hrvatskom pomorcu uhićenom zbog krijumčarenja droge, za koji je nagrađena snimateljica Bojana Burnać.
Radovima iz kategorije animiranog filma, po svom habitusu blisko srodnog eksperimentalnom, dodijeljena je jedna nagrada, Vjeranu Šalamonu za glazbu u dva ostvarenja – Čoporu ili stadu (7 min, 2022) Lune Strmotić i Ispod maske (7 min, 2023) Dariana Bakliže, izrađena u produkciji Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu. Oba djela nemalo dramsko-poćutnog trvenja izazivaju srazom izraza koji nisu samorazumljivo pripadni i sukladni. Čopor ili stado, bez riječi, pretežito u naivnom crtežu nježnih oblina i blijedopastelnog kolorita, čistih ploha i pufastosti, kao za djecu, iznosi neveselu, čak sumornu zgodu o vedrom psu dobrodušna nastupa, čuvaru ovaca koji osjeti bliskost s napadačima, vukovima – stiliziranima u drugoj mjeri, bodljivih tamnih oštrina, na agresivno crvenoj pozadini – te zanemari svoju zadaću. Na koncu, čini se, ne osjetivši nimalo grizodušja zbog toga što je iznevjerio povjerenje. Posao se može i ne mora obaviti, posve je svejedno, nikomu ništa. Šiljast, crn čopor jači je od okruglastoga, bijeloga stada. Naoko bezazlena, no nemilo prepoznatljiva metafora tmastog okružja u kojem živimo, ukoliko pročitasmo u odgovarajućem ključu. Ispod maske, prema priči Mihovila Rismonda, među inime o školskom vršnjačkom nasilju proizišlom iz dokonosti, neusmjerenosti, tinejdžerskog manjka odgovornosti, također i o drugosti, i taj s jakim okusom ovdašnje zbilje, izglobljenim kadriranjem, uznemirujućim vizualima, tmurnim, zagasitim bojama i slikovnim pripovijedanjem gradi oporu neugodu, dok narator povrh toga, u prvom licu, prepričava razgovijetno, pregledno, gotovo dječački otvoreno i pristojno. Šalomonova glazba podupire svako djelo u prikladnoj intonaciji – veselom igrivošću kao u, kako se nekoć znalo govoriti, crtiću prije spavanja u 19.15 h, u Čoporu ili stadu; muklim odjekom jezovitosti u Ispod maske.
Zamjetna nekonvencionalnost, što će reći i eksperimentalnost, obilježava čak i igrani film koji je osvojio Nagradu publike. La predstava (Novi vodnjanski filmski val – NVFV, 46 min, 2022) Tea Morosina i Erica Ušića prožima sastavnice prošlosti, sadašnjosti i budućnosti vremena u koje je smješten, a čini se da je riječ o dobu Drugoga svjetskog rata. Glumci, očito naturščici (više ili manje zanimljivog amaterskog, gdjekad i diletantskog nastupa), govore na (uglavnom lošem i s hrvatskog loše prevedenom) engleskom jeziku i malo komu razumljivim narječjima (istarske talijanštine?), a u filmu se bez pardona, iznebuha, može dogoditi što god – posred pripovijesti prolomit će, primjerice, malne glazbeni spot suvremenog zvučnog i vizualnog izričaja. Sastavnice sjetno romantične prošlosnosti i poetičnosti, lakrdijaškog i intelektualističkog humora, montipajtonovske (recimo) ironičnosti koškaju se ili nadopunjuju u nestandardnom kodu koji zrači entuzijastičnom stvaralačkom slobodom, čas neobvezne nestašnosti, čas ambiciozne ozbiljnosti. Samozabavljačka nebuloza za internu uporabu ili osebujnost što zbunjuje endemičnošću?
Uobičajena nagrada žirija za glavnu mušku ulogu nije dodijeljena, a ravnopravno su (zauzvrat?) nagrađene dvije glumice. Srpska veteranka Gorica Popović za ulogu dobroćudne, čašici sklone bake prikovane uz krevet doma za starije i nemoćne koja uspijeva ostvariti razmjerno sadržajnu komunikaciju s unukom koji joj je došao u posjetu, u sporogorećoj komornoj drami Badnjak (ADU, 32 min, 2023) Jakova Nole; Karla Brbić za ulogu stidljive mladenke u drami Moj Nikola (ADU, 23 min, 2022) Martine Marasović, filmske slike obrađene kao da je riječ o starom videomaterijalu (s kraja 1980-ih?) izvučenom ih kućne pohrane.
Za scenarij je nagrađen Šimun Šitum, za igrani Sprovod (Eclectica, 22 min, 2022) koji je i režirao, crnohumornu crticu o ocu i sinu što u Splitu pripremaju djedov pokop. Posebnim priznanjem žiri je izdvojio dokumentarni Vitić pleše (Multimedijalna umjetnička organizacija Bacači sjenki/Hrvatska radiotelevizija, 90 min, 2023), uzbudljivu kroniku agonijske obnove zaštićenog – a zapuštenog – kulturnog dobra Republike Hrvatske, stambene zgrade arhitekta Ivana Vitića u Laginjinoj ulici u Zagrebu, dugog i kompliciranog postupka bez sretnog svršetka, istinite priča koja živo, slojevito i uvjerljivo govori o neblistavoj sadašnjici ovdašnjice.
Na 32. DHF tradicionalno su dodijeljene i nagrade Jelena Rajković Društva hrvatskih filmskih redatelja autoru/ici do trideset godina starosti – Janu Krevatinu za igrani film Joža (ADU, 17 min, 2022) te Zlatna uljanica katoličkog tjednika Glas koncila, za promicanje etičkih vrijednosti, dokumentarnoj Liniji života (Castor Multimedia, 40 min, 2022) Lane Kosovac i Dubravka Merlića.
U konkurenciji 32. DHF, održanih u organizaciji Sveučilišta u Zagrebu – Studentskog centra u Zagrebu, Samostalne službe Kultura, prikazano je šezdesetosam raznovrsnih, mahom zanimljivih novih filmova u ukupnom trajanju od dvadeset sati te je i ovaj godišnji pregled potvrdio da hrvatskom filmu ne manjka ni stvaralačke maštovitosti, ni izvedbene vrsnosti. Ponuđeni su, ktomu, zanimljivi i sadržajni prateći programi, sve uz slobodan ulaz, a posjećenost je, nažalost, opet bila ispod razine poželjnoga, no pad zanimanja publike nije nije specifičnost Dana hrvatskog filma, već je, generalno, primjetan i u drugih tuzemnih festivala, čak i onih s repertoarom načelno atraktivnih inozemnih slikopisa.
