Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

32. DHF – OKRUGLI STOL „HRVATSKI FILM I PUBLIKA: OD POVJERENJA DO GLEDANOSTI“

32. Dani hrvatskog filma - okrugli stol
32. Dani hrvatskog filma – okrugli stol, fotografija: www.dhf.hr

U posebnim popratnim programima 32. Dana hrvatskog filma (15. – 21. 5. 2023., Studentski centar, Zagreb), održanima u organizaciji Sveučilišta u Zagrebu – Studentskog centra u Zagrebu, Samostalne službe Kultura, održan je i okrugli stol zvan „Hrvatski film i publika: Od povjerenja do gledanosti“ na kojemu se razgovaralo o tomu koliko rado ili nerado domaća publika gleda hrvatske filmove te o tomu što i kako bi bilo dobro poduzeti da se ne baš osobita gledanost hrvatskog filma poveća. Sudjelovali su ravnatelj DHF-a, filmaš Zvonimir Rumboldt, urednica u dramskom programu HRT-a Zinka Kiseljak, Umjetnički savjetnik za distribuciju filmova u Hrvatskom audiovizualnom centru Tvrtko Kurbaša, predsjednica Hrvatskog društva filmskih djelatnika, glumica Ksenija Marinković, predsjednik Hrvatskog društva filmskih kritičara Hrvoje Pukšec te dopredsjednica Upravnog odbora Kino mreže – Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača i ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Samobor Jelena Vojvoda, a razgovor je vodio politolog i filmski kritičar Boško Picula.

Ustvrdilo se uvodno da sami Dani hrvatskog filma u određenoj mjeri zrcale sliku odnosa ovdašnjeg filma, tj. kinematografije i publike – repertoar je, u cjelini, bogat, filmovi su kvalitetni, a publike je malo. U ovom slučaju čak i uz besplatan ulaz. Unatoč zadovoljavajućoj medijskoj popraćenosti DHF-a, zamjetnim najavama i reklami, odaziv i interes gledatelja su ispod poželjne razine. Hrvatska publika načelno i dalje zazire od hrvatskog filma, za razliku od, primjerice srpske koja svoj film, filmaše, glumce – koji ondje doista jesu zvijezde – i kinematografiju obožavaju. O tomu je kratko prozborila Ksenija Marinković, regionalno tražena glumica koja se, snimajući u Srbiji, neposredno uvjerila u to kako tamošnji gledatelji sa žarom gledaju domaće filmove, u punim dvoranama te nakon projekcija žustro, strasno i angažirano raspravljaju, ne libeći se o filmu govoriti ni dobro ni loše, što se, veli, kod nas malo kad događa. Naš je pristup, pojednostavljeno rečeno, pretežno reda radi, često poprilično apatičan. Osvrnulo se u razgovoru i na tezu da je hrvatski film povjerenje publike izgubio u 1990-ima, kada se, smatra se, snimalo podosta slabijih filmova ponajprije domoljubnoga usmjerenja na koje se svraćala povelika medijska pozornost, dok su neki drugi, vrsniji filmovi toga doba ostali previđeni. No devedesete su nam već dosta daleke, stasali su i novi naraštaji koji uistinu nemaju nikakvoga izravnog doživljajnog susreta s nemilim domaćim ratno-poratnim kinorepertoarom da bi im to moglo ostaviti gorak okus, a svejedno im se ne mili ići u kino gledati hrvatske filmove. Da mladi, tinejdžeri, petnaestogodišnjaci, osobe koje bi sadašnjim zanimanjem za kino postale i buduća redovna ili redovitija publika doista nisu posebno zainteresirani, primjećuje i Vojvoda koja kao ravnateljica ima svakodnevni uvid u profil posjetitelja dvorane samoborskog kina.

DHF 32 – okrugli stol – fotografija: www.dhf.hr

Promijenila su se, dakako, vremena i paradigme, pa tako i ona poimanja odlaska u kino kao dobre i malne sveprisutne ideje za korištenje slobodnog vremena i zabavljanja – bilo površnog, bilo zahtjevnijeg – a dvogodišnje razdoblje pandemije bolesti COVID-19, od ožujka 2020. (Svjetska zdravstvena organizacija kraj je pandemije proglasila početkom svibnja 2023., no mnoge su mjere znatno olabavile ili ukinute sredinom 2022.) uvelike je, uz intenzivan tehničko-praktični napredak mogućnosti i dostupnosti, razvilo naviku gledanja audiovizualnih sadržaja kod kuće, u uvjetima komfora koji su se mnogima učinili zgodnijim, jednostavnijim i praktičnijim od odlaska u kino. Ne samo u nas, već posvuda u svijetu. Možda je kultura kina naprosto na izdisaju.

Kina, međutim, još postoje, cjelovečernji filmovi većinom se snimaju s mišlju prikazivanja na velikom platnu, gledanost, odnosno uspjeh nekog filma još se mjeri brojem prodanih kino ulaznica. Kako, dakle, pospješiti gledanost? Najkraće, no nimalo jednostavno, valja poboljšati suradničku povezanost, koordinaciju čitavog sustava proizvodnje, distribucije i prikazivalaštva te promocije hrvatskog filma, odnosno promišljenije planirati cjelokupnu kinematografsku sliku i to u dugoročnim zamasima. Najgledaniji hrvatski filmovi, pokazalo se, oni su namijenjeni djeci i oni koje bismo, općenito, mogli okarakterizirati (pučkim) komedijama te bi zacijelo bilo korisno više pozornosti usmjeriti sustavnijoj produkciji takvih ostvarenja, kao i onima kriminalističko-akcijskog žanra, kojima hrvatski filmaši uglavnom nisu skloni, a kave publika načelno rado gleda. Ne nauštrb onih kakve najčešće snimamo, a to su, opet pojednostavljeno, (komorne) drame o neveseloj stvarnosti, nego uz njih. Iskustveno utemeljena pretpostavka je da bi povećana prisutnost populistički privlačnih filmova pridonijela i generalnom zanimanju publike za hrvatski film svih žanrova. To, dakako, iziskuje i dodatna financijska sredstva koja bi država trebala ulagati u kulturu, odnosno film, koji nije samo zabava nego i dio kulturnog identiteta.

Među ključnim čimbenicima je i osnaživanje razvoja medijske pismenosti, odnosno filmske kulture u obrazovnom sustavu koji se prema filmskoj umjetnosti i nadalje odnosi kao prema nahočetu. Nakon stotrideset godina postojanja u kojem se bjelodano pokazao širok i dubok utjecaj kinematografije na oblikovanje pogleda na svijet većine ljudi, filmska umjetnost nikako ne dobiva pristup podrazumijevanom kurikulumu hrvatskog školstva.

Put od povjerenja do gledanosti vrlo je kratak – čim publika stekne povjerenje, filmovi će postati gledani, komentirao je Rumboldt. No to povjerenje, nažalost, još nije stečeno.

Janko Heidl

Janko Heidl

Janko Heidl (Zagreb, 1967), studirao je filmsku režiju na ADU u Zagrebu. O filmu piše od konca 1980-ih za razne tiskovine i elektronske medije, najdulje u Večernjem listu (1994-2009).

Svi članci

Posljednje objave