U sarajevskom Cineplexxu Sarajevo od 9. je do 13. rujna održan 5. AJB DOC Film Festival, međunarodni festival dokumentarnog filma koji organizira televizijska kuća Al Jazeera Balkans, u suradnji s Al Jazeera Media Networkom i Al Jazeera Media Instituteom. Cilj AJB DOC Film Festivala je promicati „autore i dokumentarne filmove koji se bave društvenim fenomenima, s fokusom na univerzalne ljudske vrijednosti: hrabrost, istinu, pravednost, toleranciju i kozmopolitizam“. Repertoar doista jest takav. U natjecateljskom programu 5. AJB DOC-a prikazano je dvanaest ostvarenja (isključivo tv inačice trajanja 50-59 min inače uglavnom cjelovečernjih filmova), a u nenatjecateljskim još osam. Sva zamjetna društvena angažmana, odnosno usmjerenosti na pitanja i probleme što zahvaćaju u strukturu organizacije života u 21. stoljeću, većina kroz odsječke života konkretnih pojedinaca, individua koje odvažno, odlučno, ustrajno, nerijetko samorefleksivno i samospoznajno, prolaze kroz mahom nelagodne i naporne osobne dionice vlastita puta, a istodobno predstavljaju i mnoge druge koje snalazi slično ili zrcale kojekakve kontekstualne okolnosti što uzrokuju ili omogućuju takav razvoj događaja. „…sve je to isti mali čovjek koji se bori za svoje pravo na normalan život,“ opisuje jedan od izbornika, Sead Kreševljaković.
Nije teško uočiti da su filmovi prikazani u natjecateljskom programu uglavnom približno istoga profila te da dijele više zajedničkih obilježja. Ovdje su se na okupu našli vjerojatno, zasigurno, i ukusom, kriterijima izbornika – Kreševljakovića, Lejle Dedić i Đanija Hasečića. Ali iz toga je razvidno da se diljem Europe – većinom je riječ o europskim (ko)produkcijama – izrađuju takvi, umnogome slični filmovi koji kao da su postupkom razvoja projekta prolazili kroz rešeta istih doradbenih timova. Odnosno onih koji slijede isti postav pravila te tako usmjeravaju stvaratelje i pomažu im da uspješno zaokruže djela koja će naići na interes financijera, a poslije i distributera, prikazivača, festivala, publike. No istovremeno zacijelo i suzbijaju izbojke eventualne autorske osobnosti, moguće dobrodošle odmake, osebujnosti, ekscentričnosti te potiču određenu uniformiranost.
Prva, najuočljivija, najvažnija, pa i presudna razlika među razmjerno srodnim ostvarenjima jesu njihovi protagonisti, redom zanimljive osobe različitih karaktera, energija, ophođenja, komunikacijskih pristupa. Oni, barem je takav dojam, otvoreno, rado, neopterećeno surađuju s filmašima koji ih – zahvaljujući i tehničkim mogućnostima, a i već usvojenoj navadi svatkovića da pred kamerom, i inače u životu mu neprestano nazočnom, bude opušten svoj – snimaju iz tijesne blizine, nerijetko i u dragocjenim, posve nepredviđeno spontanim situacijama. Razlika je, potom, u tomu što svaki od njih prolazi kroz drukčiji niz poteškoća. Od, s jedne strane, vrlo dinamično vibrantnih neizvjesnosti s kakvima se nosi središnji lik švedsko-dansko-katarske Djece neprijatelja (Children of the Enemy, 2022) Gorkoga Glaser-Müllera, dobitnika Nagrade žirija (Ensar Altay, Aida Begić, Dana Budisavljević, Phil Grabsky, Fatma Riahi) i Nagrade publike. On je srednovječan Šveđanin Patricio, koji se, što bude bit će, samostalno, tek u pratnji redatelja filma, zaputio u Siriju da iz izbjegličkog kampa al-Hol izvuče svoje sedmero unučadi (najstarijemu je osam godina), djecu poginulih pripadnika ISIL-a, Patriciove kćeri Amande i zloglasnog švedskog ISIL-ovca Michaela Skråma.
S druge je strane, primjerice, znatno staloženija i izvjesnija, iako ne manje dramatična i sudbonosna kob Dankinje Christine, samohrane majke osnovnoškolca Silasa koji je od roditelja naslijedio neizlječivu stargardtovu bolest gubljenja vida, u dansko-finskom Ka svijetu slijepih (Mod de blindes verden/All That Remains to be Seen, 2022) Julie Bezzere Madsen, dobitniku posebnog priznanja žirija.
Blisko prateći uobičajenu ili neuobičajenu svakodnevicu protagonista, filmaši prikladno hvataju i prenose ritam i ugođaj zbivanja – nemalo kaotičan uz Patricia, muklo smiren uz Christine i Silasa – no od likova se, sada i ovdje, malne ne odvajaju, tako da saznajemo malo što izvan okvira neposrednoga. Primjerice, u filmu ćemo jedva, ako uopće (hm, što li smo usvojili gledajući, na što nas je zaveo promidžbeni sinopsis, što smo drugdje pročitali u naknadom ili prethodnom informiranju?), shvatiti da je Patricio glazbenik koji je u Švedsku doselio pobjegavši od Pinochetove diktature iz domovine Čilea; nećemo doznati gotovo ništa o tomu od čega, čini nam se posve pristojno, živi Christine koja, koliko možemo dokučiti, ne radi. Odakle Patriciu, koji se ne doima osobito dobrostojećim, sredstva za dalek put i cjelomjesečni boravak u hotelu? Kakve su, barem malo preciznije, bile okolnosti odrastanja Christine koja veli da nije imala priliku obrazovati se? Možda sve to i nije pretjerano važno, jer filmovi uspješno predočavaju nakanjeno, središnje te predstavljaju, upozoravaju na izabrani, uočeni problem. Ipak, takva se pitanja oblikuju i množe, a za odgovore je, reklo bi se, bilo mjesta i oni bi nedvojbeno doprinijeli sadržajnoj punini cjeline. I boljem uvidu u temu, što nikako ne bi bilo zgorega, jer riječ je ponajprije o djelima teme, a ne poezije, ugođaja, meditacije, igre, pokusa…
Posrijedi jesu zanimljive i dirljive, pa i potresne ljudske priče snažnog poćuta autentičnosti koje se zorno zalažu za élan vital, neodustajanje, optimizam, žilavost, poduzimljivost, savladavanje prepreka pouzdanjem u vlastite snage, civilizirano, inteligencijom, obzirnošću. No slikopisima, ne samo ovima dvama, kao da se stere svojevrsna nevoljkost za pomnijim razgrtanjem slojeva, za istraživanjima i sagledavanjima koja bi gledateljstvo znatnije uputila u građu, a ne je ovako promatrački, informativno manjkavo, načela. Možda je pretjerano, ali nadolazi pomisao o tomu da se, pojednostavljeno rečeno, modus brzopotezne površnosti influencera, youtubera, instagramera, tiktokera i inih sveprisutnih virtualno viralnih komunikatora 21. st. donekle prelijeva i u područje dokumentarizma. I da politkorektno 21. st. odveć revno umiva i zaglađuje svaki trun onoga što je proglasilo PK-nepoćudnim, čime i početno intrigantne teme na koncu bivaju ispjevane razmjerno benigno.
