U zapaženom polusatnom dokumentarnom filmu Panj pun olova (2007), o neveseloj svakodnevici hrvatskog veterana Domovinskog rata, Branko Schmidt je kao snažan zvukovni pečat udario drsku, moćnu, neoptimističnu pjesmu Slivnik osebujnog i razmjerno opskurnog zagrebačkog rock-sastava Srž. Njegov novi film koji tematizira hrvatske branitelje, cjelovečernji igrani A bili smo vam dobri, otpočinje uz srodan glazbeni zasjek, pjesmu Mrtvi su mrtvi Tuzlaka Damira Avdića, od Srži poznatije, ali nimalo srednjostrujaške pojave na regionalnoj rock-sceni, podjednako oštra, nedopadljiva, nekompromisna, bundžijska autorska iskaza. Između recitiranja i pjevanja, s više ritma i bijesa negoli melodije, Avdić tom pjesmom, koja će se lajtmotivski provlačiti filmom, reži mrzovolju svijetom oko sebe, tvrdo ribajući jedino prateće glazbalo, električnu gitaru. U slici, od totala do detalja, kadrovi oronule, zapuštene, vandalizirane, prazne ciglene zgrade izblijedjelih eksterijera i mrklih interijera. Razbijeno staklo, natučena otrgotina oluka na ravnom krovu obraslom travom, hrđave željezne grede, razvaljena nadstrešnica od valovitog lima, nabacan krupni otpad, ponešto neprivlačno maglenih totala grada… Mahom u hladnim antracitima i ispranim okerima. Iz zahrđalih metalnih bačava svjetluca ogrjevni plamen, jedan je zid urešen brojnim svijećama i fotografijama, raznobojne ukrasne lampice obmotavaju jelku, na stolu prazne pivske boce. Oveća uramljena slika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana pod transparentom „Hrvatska iznad svega“. Hrvatski grb, hrvatska zastava. Slute se tragovi ljudskog boravka. Sve fotografski statično, isprva sporijega ritma, potom, uz ubrzanje glazbenoga tempa, dinamičnijega. Prvi kadar u pokretu u film uvodi i ljude, muškarce nemarno odjevene u maskirne odore, koji ovdje poluorganizirano, priručno, kako-tako uređuju prostor. Ako već nismo prepoznali, brzo ćemo doznati, zagrebački Paromlin.
U dvije, dvije i pol minute Schmidt uvelike precizno i jasno određuje ton cjeline, kao i opći predočavalački pristup. Štura, ogoljela glazba, isto takva slika. Mrtvo i živo, živo, a mrtvo. S malo – mnogo. Filmom će, doduše, prevladavati vrlo pokretna i nemirna kamera, nerijetko u poprilično dugim kadrovima – prožetkom gibljivosti i preciznosti, grubosti i finoće, izvrsno snimio Dario Hacek – vreva mizanscene, kao i složena problematika. Bit će i povišenih emocija, zahučat će burna događajnost. No unatoč tomu, ostat će ukupni dojam prizemljenosti, prikučenosti jednostavnomu i skromnomu, zadahu zemlje, šljunka, cigle, TAM-ovih kamiončića, plinske boce, požutjelih prstiju, neuredne zabrađenosti, luka i špeka. Piva, žešćeg alkohola, cigareta i tableta za smirenje. Takvi su, pretežno, sada, središnji likovi, negdašnji hrvatski branitelji, tad i u tim prilikama očito srčani, snalažljivi, vješti, neki od njih, štoviše, i službeno heroji. U mirnodopskim okolnostima, u državi koja možda nije onakva za kakvu su mislili da će se izboriti, uglavnom djelomično rastrojeni, mučeni PTSP-om, ne snalaze se tako dobro. U Paromlinu, mjestu njihove mladalačke obuke, odakle su i krenuli u rat, žele osnovati Muzej domovinske zahvalnosti. Vlasti su im obećale, no obećanje ne ispunjavaju, pa su veterani zauzeli zdanje ne bi li tako ubrzali i ostvarili naumljeno. Zrcali se u tomu „šatoraški“ prosvjed branitelja iz 2014.-16. godine, u zagrebačkoj Savskoj ulici, koji je i poslužio kao povod za scenarij.
Na samom početku A bili smo vam dobri grupa paromlinaca s oduševljenjem dočekuje svoga ratnoga druga Dinka Ćosića (Rene Bitorajac), od čijega priključivanja akciji prosvjednici mnogo očekuju. Iako je, po svemu sudeći, (samo)svjesniji od većine ostalih, Dinko, kojeg je obitelj napustila, neće se iskazati povlačiteljem odgovarajućih poteza, a na koncu će, možda i najmoralniji među njima, završiti najtragičnije. Vjerojatno, ili moguće. Majstorskom jednostavnošću režirana završnica ostaje otvorena, sugestivna, a ne izričita. Kad se kamera, što se s Dinkove siluete u noćnom protusvjetlu odigla u zagasitokrvavo nebo proparano novogodišnjim vatrometom polako spusti na mjesto s kojeg je krenula, na krovu Paromlina, na koji se, po ispuhivanju tenzija uspeo razočaranim korakom, njega više ga nema. Otišao je. Pješice ili zrakom? „Mrtvi su mrtvi, što im ne pruži ruku dok su živi bili…“ tare Avdić.
Neispunjena, iznevjerena, odgođena, neutemeljena očekivanja (i obećanja) jedno su od temeljnih gradiva A bili smo vam dobri, u kojemu je većina događaja predstavljena u obličju nedovršenih procesa. Nerijetko i ishitrenih namjera čije uminuće prije rješenja rađa neku novu, možda podjednako iluzornu zamisao, pri čemu je sudionicima katkad čak važnije stvoriti si kakav-takav okvir za privid smisla negoli dotjerati do zaključka. „Sve k’o po špagi, ma ja… Ma nema greške,“ servilno, (samozavaravajuće?) zadovoljan (privremenim?) kompromisnim obećanjima nadležnih govori pretkraj nekomu na mobitel jeguljavo sklizak kolovođa paromlinskog prosvjeda, Crni (Slaven Knezović). A ništa „k’o po špagi“, sve velika greška. I tlapnja o postignuću zadovoljava potrebe.
