Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Naslov originala: Agape | Godina: 2017 | Trajanje: 75 min | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Branko Schmidt | Scenarij: Ivo Balenović | Glumci: Goran Bogdan, Daria Lorenci Flatz, Pavle Čemerikić, Denis Murić, Nela Kocsis, Dražen Šivak, Emir Hadžihafizbegović | Producent: Telefilm
Agape - Branko Schmidt
Agape – redatelj: Branko Schmidt

Dobro je poznato da je Branko Schmidt tek u vrlo zreloj dobi, na pragu pedesete, počeo s preobrazbom iz ružnog pačeta u labuda, zanimljivim filmom Put lubenica koji mu je na vlastito veliko iznenađenje donio kritičarsku nagradu u Puli te 2006. godine. Ruku na srce, i dva prethodna Schmidtova ostvarenja, Kraljica noći (2001) pa i jako naruženo Srce nije u modi (2000), bili su korektni uradci, no trag koji je ostavio beskrvnim, bezličnim i podobnim Vukovar se vraća kući (1994), i pogotovo groznim Božićem u Beču (1997), gdje je podobnost i ukočenost spojio sa ksenofobijom i mizoginijom, bio je toliko dubok da je kritici trebalo vremena kako bi prihvatila novo autorovo lice (rane njegove radove nastale u jugoslavensko doba ne spominjem jer se iz današnje perspektive doimaju kako kakva pretpovijest, a osim toga nikad nisam imao naročito mišljenje o tim filmovima – Sokol ga nije volio (1988) i Đuki Begoviću (1991)).

 

Po općem mišljenju prijelomna za Schmidta bila je scenaristička suradnja s Ognjenom Sviličićem (na Putu lubenica i Metastazama (2009)), no vrijeme pokazuje da on sigurnim koracima ide i nakon filmova nastalih u koaliciji s popularnim Ogijem i da je možda ipak Ivo Balenović važnija karika u autorskim doprinosima. Balenović je kao autor romanesknih predložaka bio upleten i u Metastaze i u Ljudoždera vegetarijanca (2012), a i jedan je od četvero scenarista zadnjeg Schmidtova ostvaraja Agape koji je povod ovom tekstu. No opet, prije Agape bradati je Slavonac svoju neformalnu brzi i žestoki urbanu trilogiju za čas bio prekinuo filmom vrlo smirenog izraza ruralne ambijentacije i etnografskih nagnuća – Imena višnje (2015), gdje Balenovića nije bilo, nego je scenarij potpisao književnik posve različita senzibiliteta, Josip Mlakić. I opet je film bio dobar. Čini se, dakle, da je ipak neki vrag u samom Schmidtu – ako ništa drugo, uvijek iznova uspijeva pronaći prave autorske suradnike, ne samo scenariste nego i najvažnijeg čovjeka na snimanju, direktora fotografije (od Metastaza to je redovno Dragan Ruljančić) te one možda najdragocjenije – glumce. Rene Bitorajac nigdje nije tako blistao kao kod njega, Krešimir Mikić vjerojatno je kod njega ostvario svoju najbolju glavnu mušku ulogu, dražesna Kineskinja Mei Sun kod njega je imala jedini jedan, ali vrijedan filmski nastup.

 

Schmidt je, čini se, upravo ono što inteligentan, a možda užeredateljski ne previše lucidan režiser treba biti, ono što glavni lik režisera iz Monte Hellmanovog posljednjeg filma Cesta za nigdje (Road to Nowhere, 2010) otprilike ovako opisuje –  moj glavni talent je da izabirem talentirane suradnike. I može se dodati – motiviram ih da rade najbolje što mogu. Odličan primjer toga je i Agape. Nakon što nije bio posve zadovoljan verzijama scenarija koje je dobio surađujući s Katarinom Zrinkom Matijević i Balenovićem, Schmidt je prvi put angažirao nekadašnju filmsku kritičarku i voditeljicu filmskih emisija, a sada scenaristicu u usponu Sandru Antolić koja je napisala konačnu, nesumnjivo kvalitetnu verziju teksta, a kao partnere nositelju glavne uloge Goranu Bogdanu postavio je dvojicu fascinantnih mladih srpskih glumaca, Denisa Murića i Pavla Čemerikića. Taj dvojac upravo je kod Schmidta, a ne u razvikanom Ničijem detetu (2014) Vuka Ršumovića, dao zadivljujuće uloge (natural born talent Murić bio je sjajan i kod Ršumovića, ali nije sam mogao izvući cijeli film), što ponovno nešto govori o redateljevom daru za vođenje glumaca.

 

Agape je, poznato je, film o svećeniku ranih srednjih godina koji je sklon razviti ljubavne osjećaje prema stanovitim dječacima odnosno mladićima tinejdžerske dobi, onima koji ga taknu svojom posebnošću, kako to uvijek biva kad je ljubav posrijedi. Svećenikova ljubav trebala bi po defaultu biti naslovna agape, znači ona koja je lišena erotskih svojstava, ili su ta svojstva u njoj potisnuta, marginalizirana. Međutim ljubav je najposebniji i najuzbudljiviji ljudski osjećaj, među ostalim i zato što je nepredvidljiva i neuhvatljiva. Agape i eros mogu se ispreplesti, prijateljska, bratska ljubav može postati erotska, može to biti obostrano, kad je situacija obično lakša, ili jednosmjerno kad se sve zakomplicira, vanjske okolnosti mogu biti bolje ili gore, a svakako nisu dobre kad je riječ o osjećajima između osoba istog spola od kojih je jedna svećenik, a druga njegov maloljetni štićenik.

 

Upravo o potonjem se radi u Schmidtovom filmu, o odnosu između svećenika Mirana (Bogdan) i domskog štićenika Gorana (Murić), odnosu koji film intrigantno ostavlja posve otvorenim – nije jasno, a i ne treba biti, kakva je vrsta ljubavi na djelu, jasno je samo da su osjećaji čisti i obostrani. Miran i Goran, sukladno zvučnom poklapanju svojih imena, nevina su međusobno privučena bića,  a njihovu harmoniju, koja je možda sretan spoj agape i erosa,  remeti pojava Gabrijela (Čemerikić), novog učenika ekstraordinarne (ark)anđeoske pojave i imena. Miran će se zaljubiti u mladića koji u sebi povezuje odlike zavodnika i surovog biblijskog pravednika što ne preže od priklanjanja konzervativnoj gomili i manipuliranja njome kako bi se obračunao sa svećenikom na krivom putu. No može li put ljubavi biti kriv? Zar samo zato što se ne poklapa s (dominantnim) društvenim vrijednostima? Čini se da film nudi jasan odgovor, koliko god on, kao i gotovo ništa drugo bitno u njemu, nije eksplicitno izrečeno – ne može.

 

Podosta je bilo prigovora na tu i druge nejasnoće, posebno u odnosu likova – je li bilo tjelesnih dodira, je li bilo seksa? Prigovori su promašeni jer upravo su diskretnost i otvorenost najveće vrline Schmidtova ostvarenja. I rješenja poput onoga da nevinost bude crna, meka,  tamna i topla kao Ciganin (Murić), a prijetvornost i okrutna pravednost (ili ‘pravednost’) eterično bijela i plava kao arijevac, da ‘prljavo’ bude čisto, a ‘čisto’ prljavo. Dojmljiv je i veći dio užeredateljske izvedbe s vrhuncima u konačnom susretu Mirana i Gabrijela u fascinantnom (polu)totalu nalik kakvom ključnom vestern obračunu, te u samom završnom kadru sumanute vožnje motociklom poniženog i uvrijeđenog čovjeka kojem je zanijekana temeljna ljudskost.

 

Najkraće, Branko Schmidt uz dragocjenu podršku autorskih suradnika iznova je napravio film znatne vrijednosti, a to što je on omalovažavajuće procijenjen od žirija u Puli tek je efemerna pojava u povijesti hrvatske kinematografije gdje će, uopće ne sumnjam, itekako ostati upamćen.

Oznake:
Picture of Damir Radić

Damir Radić

Rođen u Zagrebu, 1966. Diplomirao povijest i komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Suautor monografije "Ante Babaja".

Svi članci

Posljednje objave