Na svečanom otvorenju 28. Dana hrvatskog filma, Nagrada Vladimir Vuković za životno djelo – koju dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara – dodijeljena je kritičaru Aldu Paquoli.
Aldo Paquola jedan je od onih filmskih kritičara za koje se može reći da uistinu osjećaju sedmu umjetnost. On je hedonist koji u filmskim poslasticama uživa podjednako kao i u onim gastronomskim. Dominantno filmski kritičar riječkog dnevnika Novi list, Paquola se na stranicama najstarijih hrvatskih dnevnih novina izborio za poziciju svojevrsnog odmetnutog pripadnika ceha filmskih kritičara. Njegove filmske kritike i eseji pisani su bogatim rječnikom i izbrušenim stilom, a osim lucidnog uma i oštrog pera odlikuju ih iskričav duh, temeljita upućenost i eruditsko poznavanje filma.
Zahvaljujući tome njegovi tekstovi nisu zanimljivi i intrigantni samo u vremenima svojih nastanaka, već posjeduju i trajnu analitičku, esejističku i literarnu vrijednost. Sve su to razlozi zbog kojih su njegove brojne kritike i eseji naknadno ukoričeni u zbirke naslova Don Huanovo ponoćno zrcalo, Samozatajni hermafrodit, Retrospectator te u sasvim svježoj zbirci Licemjer. Aldo Paquola je oštar i beskompromisan, gledateljski iskusan, podrobno informiran te u povijest kinematografije izvrsno upućen filmski kritičar kojemu čitatelji vjeruju.
Primajući nagradu, Aldo Paquola je rekao: Na trenutak sam pomislio da mogu ukrasti show voditeljima večerašnje ceremonije i zato sam ponio štap, obavezni rekvizit slapstick komedije. Zahvaljujem Hrvatskom društvu filmskih kritičara na Nagradi Vladimir Vuković za životno djelo koja mi je donijela posve nenadano i neočekivano novu i blagotvornu energiju i zato nemam namjeru baciti koplje u trnje. Naprotiv, krenut ću u nove kritičarske pustolovine u kinodvoranama ako one u Hrvatskoj uopće i opstanu. Želim vam dobrih filmova, jela i predjela te politike koja će nas barem ugodno nasmijati, ako nam već ne može udovoljiti.
Kritičar Josip Grozdanić, ujedno i umjetnički ravnatelj festivala, osvrćući se na Paquolin dugogodišnji rad, zapisao je i ovo: “Dominantno usidren u riječkoj ´luci različitosti´, Paquola je u dobroj mjeri bio usmjeren na srednjostrujaški iliti mainstream kino-repertoar u kojem dominira Hollywood, no to ga nikad nije sprečavalo da se svim snagama odupire trivijalnoj filmskoj fikciji te površnosti i senzacionalizmu kao sve izraženijim pa i galopirajućim obilježjima medijskog prostora u svakodnevnoj entropiji. Činio je to zahvaljujući lucidnom kritičarskom umu i izoštrenom peru, temeljitoj upućenosti i širokom spektru znanja, iskričavom duhu i oštroumnosti. Ukratko, zahvaljujući eruditskom poznavanju filma, što njegovim tekstovima nije jamčilo samo trenutnu zanimljivost i intrigantnost u vremenima premijera filmskih naslova o kojima je pisao, nego je bilo i zalogom trajne analitičke i literarne vrijednosti ispisanih filmofilskih kartica.
Aldo Paquola nije samo proživljavao filmove, on je živio njih i za njih, impresije o čaroliji pokretnih slika čitateljima posredujući žarom i strašću iz kojih je bilo vidljivo da je sedma umjetnost njegova prva i najveća životna ljubav. Kao što je svojedobno ustvrdila ´njegova malenkost´ Igor Mandić, kad se čitatelji i nisu slagali s kritičarskim zapažanjima, impresijama i stavovima Alda Paquole, oni su mu vjerovali. I kad se znalo reći ´ako Paquola popljuje neki film, znači da je taj film dobar i da ga vrijedi pogledati´, čitatelji su vjerovali u iskrenost, dosljednost i nepristajanje na kompromise onoga koji ispisuje negativne kritičarske retke. Kao takav, oštar i beskompromisan, ali gledateljski iskusan, podrobno informiran te temeljito upućen i u povijest kinematografije, Paquola je bio osuđen na trajni status kritičarskog osamljenika. Na status onoga koji svjesno odabire rubnu poziciju, znajući da se s ruba sve sagledava mnogo bolje, preciznije, točnije i sveobuhvatnije nego iz središta. Pozicija osamljenika i kritičara s ruba Paquoli je omogućavala zadubljivanje u pokretne slike do najsitnijih detalja, pružala mu je priliku za minuciozno esejističko elaboriranje svega što je držao vrijednim i značajnim.
No, kao što i sam zna reći, njega su uvijek zanimale i impresije o filmovima kao cjelinama, ne samo raščlanjivanje svih sastavnica filma kao umjetničkog djela, dakle režije, scenarija, glume, glazbe, dramaturške kompozicije itd. On je bez iznimke želio dati vlastite dojmove o filmovima te u pravilu te dojmove istaknuti u prvom planu, istodobno težeći i što većim literarnim vrijednostima svojih kritika i eseja. A o tome da kritike i eseji Alda Paquole imaju veliku literarnu vrijednost ne svjedoče samo četiri objavljene zbirke njegovih tekstova, nego i nagrada Vladimir Vuković za životno djelo koju mu dodjeljuje njegova cehovska udruga, Hrvatsko društvo filmskih kritičara.”
