Uz projekciju filma Budite prirodni: Neispričana priča o Alice Guy-Blache na 5. Arteria Festivalu – Kulturno informativni centar (KIC) Zagreb, 22-26.ožujka 2022.
U rujnu 2020. godine u okviru programa Žiri predstavlja zagrebačkog 25 fps festivala po izboru marokanske umjetnice Rande Maroufi prikazan je film Posljedice feminizma (Les consequence of Feminism) snimljen 1906. godine u produkciji slavnoga Leona Gaumonta. S obzirom na vrijeme nastanka bilo je očigledno kako je riječ o hrabroj parodiji rodnih uloga smještenoj u jedan obiteljski dom gdje kroz sedam minuta pratimo ženu koja sjedi i puši dok muškarac obavlja kućanske poslove da bi pri samom kraju vidno iznerviran iskazao svoju “muškost”. Redateljica tog filma je Alice Guy-Blache. Samo koji dan prije, Split Film Festival ugostio je hrvatsku premijeru dokumentarca Budite prirodni: Neispričana priča o Alice Guy-Blache uvrštenog dvije godine ranije u Cannes Classics, izniman pobočni program tog velikog festivala. I tako smo i mi u Hrvatskoj tog kasnog pandemijskog ljeta upoznali ženu u nas dotad tek spomenutu u natuknici “Francuska” Filmske enciklopedije kao prvu filmsku redateljicu u povijesti kinematografije dok je u Hrvatskoj enciklopediji dobila vlastitu natuknicu koja pretpostavlja da je već 1896. režirala film Kupus-vila (La Fee aux choux), preradbu pučke priče, vjerojatno prvi igrani film u povijesti, da bi godinu dana kasnije postala voditeljica proizvodnje u Gaumontu gdje u idućih deset godina producira ili režira oko 1000 dokumentarnih i igranih filmova u kojima …iskazuje zanimanje za komiku, inovaciju i eksperiment, a 1902. do odlaska u Ameriku je realizirala i stotinjak plesnih i zvučnih filmova (photoscenes), koristeći se Gaumontovim patentom chronophonea…
Les consequence of Feminism vidjeli su tek rijetki, ni Split Film Festival nema više nekadašnju magiju, a i te je 2020. imao suvišak dokumentaraca u svom programu, pa nam je ponovno pridavanje pažnji filmu što ga je režirala američka redateljica Pamela B. Green – dobitnica Emmyja, utemeljiteljica studija PIC zaslužnog za produkcijski dizajn špica niza filmova i serija (franšiza Bourne ili Supergirl, primjerice) – na nedavnom Arteria festivalu koji nam već petu godinu po izboru filmske kritičarke i voditeljice Dokukina KIC Dine Pokrajac donosi porciju ostvarenja o umjetnicima raznih fela ili posvećenih njima, svakako dobrodošlo da nas spasi od zaborava i podsjeti na vlastito neznanje.
Čovjek se ipak osjeća malo manje sramotno kad pri samom početku Budite prirodni…shvati kako u svom neznanju nije usamljen. Green je, naime, u samom uvodu anketirala niz uglednih ljudi od filma – od Petera Bogdanovicha i Gale Anne Hurd preko Petera Farrellyja i Patty Jenkins do Diablo Cody i Julie Delpy – i svi su oni za Guy-Blache čuli usputno ili uopće nisu čuli. Očekivano i razumljivo u kontekstu filmske povijesti, ubrzo ćemo shvatiti da je za “majku filma” itekako čula jedna Agnes Varda, ali cijelog ovog vađenja iz zaborava ne bi ni bilo da nije učinaka MeToo pokreta i da još 2003. producentica i spisateljica Alison McMahan nije objavila knjigu Alice Guy Blache: Lost Visionary of the Cinema, rezultat njezina višegodišnjeg istraživanja koje je dijelom predstavila još šest godina ranije u gotovo nepoznatom dokumentarcu Le jardin oublie: La vie et l´oeuvre d´Alice Guy-Blache kanadskog filmaša Maruquiesa Lepagea kojem nije pomogla ni činjenica da je za potrebe filma intervjuirao gotovo sve živuće Alicine potomke.
Green je svoj film utemeljila na spomenutoj knjizi pa sad, kad smo razgrnuli veći dio povijesnih magli, odmah valja istaknuti kako je Budite prirodni…njegova autorica osmislila vrlo dinamično, s (pre)velikim brojem intervjuiranih osoba što ga ponekad tijekom skoro dvosatnog trajanja dovodi do ruba dramaturškog pucanja, ali se na kraju takav stilski izbor pokazuje neizbježnim u kontekstima koje je Green odlučila pružiti gledatelju. Dio takvoga stanja svakako je posljedica i snažne kickstarter kampanje koju je Green pokrenula kako bi realizirala svoj film, a što ju je na kraju dovelo do mogućnosti da naraciju filma može povjeriti jednoj Jodie Foster.
A ta nas naracija vodi u više zacrtanih rukavaca od kojih je svaki obogaćen intervjuima što ih je Guy-Blache davala u razdoblju od 1956. do 1964., a koji su temeljno vezivno tkivo filma. Pa će nas jedan narativni rukavac odmah odvesti na početak profesionalne karijere filmske junakinje kao tajnice Gaumont studija koja će pribivati filmskoj projekciji što su je za ugledne poslovne ljude organizirala braća Lumiere, nastavit će se s njezinom važnom producentskom i autorskom ulogom u Gaumontu, odlaskom u Ameriku gdje će s tadašnjim suprugom Herbertom Blacheom osnovati Solax, jedan od vodećih filmskih studija prije utemeljenja Hollywooda, ali i djelovati kao zapažena redateljica, a što će na koncu biti grubo prekinuto požarom u kojem je Solax potpuno izgorio da bi se 1922. Guy-Blache vratila u Francusku i otišla u anonimnost.
Ta sadržajna linija dokumentarca je, naravno, iznimno zanimljiva jer u njoj saznajemo sve ono što nismo znali, a čime je Guy-Blache zadužila povijest kinematografije. I dok se njezina uloga u pionirskim pokušajima igranofilmskih iskustava, zvučnom filmu i filmu u boji te inim slikopisnim eksperimentalnim inovacijama i dalje može svesti na vjerojatnost, patentiranje split screen tehnike – itekako bitno za kasnije scenarističko oblikovanje filmske priče – nitko joj ne može oduzeti.
No, još fascinantnije od tih inovativnih dostignuća koja su dirnula i jednog Ejzenštejna, jest tematska hrabrost Alicinih ostvarenja. Već opisana inverzija rodnih uloga u Posljedicama feminizma, homoseksualnost u Rudaru Algieu (Algie, The Minner, 1912), prvi znani snimljeni film s isključivo afroameričkim likovima u Budala i njegov otac (A Fool and His Money, 1912), humorna kritika rasne diskriminacije u Ograničenju brzine pri ženidbi (Matrimony´s Speed Limit, 1913) te daljnja razrada profeminističkih stavova, primjerice u vesternu Dvije male borkinje (Two Little Rangers,1912) zorno naznačuju slobodu mišljenja koju je Guy-Blanche sebi izborila uključujući i skandalozno pojavljivanje u korzetu na setovima filmova.
Tu dolazimo i do drugog i vrlo emotivnog rukavca Budite prirodni…povezanog s Alicinim privatnim životom te ponajprije ovjekovječenim u intervjuima s njom te, u manjoj mjeri, s njezinom kćeri Simonom, u kojem dominiraju poprilične drame, od rane smrti starije braće i oca preko nesretnog braka s Herbertom i zaraze sa španjolskom gripom od čega je skoro umrla do požara i poslovne propasti.
Konačno, ona treća nit dokumentarca zanimljivo je postavljena i tiče se dobrim dijelom i naše dosadašnje nespoznaje o djelu Alice Guy-Blache. Pamela Green za tu nespoznajnost ima jednostavan odgovor: Guy-Blache je isključena iz filmske povijesti samo zato što je bila žena! Ta je teza svakako pogođena i opstoji i da nije doslovno naznačena, a bila bi puno ubojitija da nije pomalo grubo predočena u naizgled efektnoj anketnoj formi. Premali razlog da bismo umanjili edukativni značaj doksa kojim je umanjena i naša osobna sramota.
