Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Picture of Marko Stojiljković

Marko Stojiljković

Rođen u Beogradu 1983. godine. Završio osnovnu i srednju školu, kao i studije menadžmenta u kulturi i umjetnosti na Akademiji lepih umetnosti u rodnom gradu. Apsolvent novinarstva i menadžmenta masovnih medija. Živi u Sloveniji. Kao dijete bavio se glumom na filmu i televiziji, pa tvrdi da poznaje sistem i iz prakse. Filmskom kritikom se amaterski bavi tijekom cijelog svog života, a profesionalno od 2013. godine. Piše na srpskom, hrvatskom, slovenskom i engleskom jeziku.Autor dnevno aktivnog bloga Film na dan. Objavljivan na hrvatskim web portalima FAK.hr (gdje je i urednik festivalske rubrike), Monitor.hr, Lupiga.com i u časopisu Identitet. Suradnik u emisiji Filmoskop na trećem programu Hrvatskog Radija. Na međunarodnom planu, objavljivan u ljubljanskoj filmskoj reviji Ekran na slovenskom jeziku, kao i na web portalima Nisimazine.org i Cineuropa.org na engleskom jeziku. Redovni posjetitelj filmskih festivala u regiji i Europi (Grossmann, LIFFe, ZFF, Fest, SFF, Kino Otok, Crossing Europe, IFFI, Black Nights Film Festival, Viennale). Programski suradnik Grossmannovog festivala fantastičnog filma i vina koji se održava u Ljutomeru.

Svi članci

Ugrinov film se može okarakterizirati kao predstavnik slow cinema pogleda na filmsko stvaralaštvo u kojem je akcije malo do nimalo, ali zato plijeni gustom atmosferom.
Kao filmski autor, Miroslav „Miša” Terzić ne bježi od teških tema i istinitih događaja iz traumatične srbijanske prošlosti i sadašnjosti. Njegov prvijenac Ustanička ulica (2012) bavio se temama ratnih zločina, istrage istih i suočavanja s prošlošću
Na filmskom planu, u pitanju je jedno izuzetno kinematografski pismeno djelce koje kombinira ozbiljnost i emotivni naboj s apsolutnom pitkošću, pratljivošću i toplim ljudskim humorom.
U pitanju je izuzetno informativan dokumentarac koji u nabijenom tempu i jakom ritmu vodi gledatelja kroz gusto koncentrirane detalje povijesti jedne lokalne scene u rasponu od nekoliko godina oko Titove smrti.
Na koncu, prošla je godina, što se tiče hrvatskih kratkih filmova, ponudila dosta solidnih ostvarenja koja su nam uglavnom došla od mlađih autora i među kojima nije bilo jednog jasnog favorita. Možda je i najveći dobitak potvrda o diverzitetu autorskih poetika, senzibiliteta i tema, te otpornosti kratkog metra u hrvatskoj kinematografiji
Otac majka sestra brat svakako nije najbolji film koji je znameniti i veći dio karijere vrlo produktivni američki filmaš napisao i režirao, ali je svejedno nepogrešivo jarmuschevski.
Ove godine je došlo do svojevrsne podudarnosti da su dvoje trenutačno međunarodno najetabliranijih mađarskih autora, László Nemes i Ildikó Enyedi, imali premijere filmova na festivalu u Veneciji.
Nakon Rotterdama početkom godine, hrvatski je film na još jednom od velikih festivala imao vrlo zamjetno prisustvo. U pitanju je festival A kategorije u švicarskom gradu Locarnu koji se ove godine održao 78. put.
Do prije par godina, filmski festival u Karlovym Varyma koji je ove godine obilježio svoje 59. izdanje vrijedio je za jedan od ključnih i najdostupnijih mjesta okupljanja i platformi za naše filmaše. Naše, što znači ne samo hrvatske, već i one iz neposredne ili šire regije, koju nazivamo Istočnom Europom. Glavni natjecateljski program bio je otvoren za etablirane filmaše s europskog Istoka, pa bi oni sačinjavali polovicu programa i najčešće ozbiljno konkurirali za nagrade.
Još uvijek nije precizirano zašto se improvizirani nasip za obranu od poplava u hrvatskom jeziku (i samo u njemu!) još naziva „zečjim”. U bliskim i srodnim jezicima možda ima sličnih prirodnih fenomena, ali nema termina koji spajaju improvizirane gradnje i dugouhe glodavce. I jednog i drugog, međutim, ima u filmu Zečji nasip Čejen Černić Čanak koji je nakon premijere na Berlinaleu (u sekciji Generation 14Plus namijenjenoj mladeži) i hrvatske distribucije sa skromnim rezultatima zaigrao i na Puli. Ali ne radi se ovdje ni o zečevima, ni o nasipima, iako se sugerira potentna metafora.