Kada je premijerno prikazan u Regionalnoj konkurenciji 18. ZagrebDoxa prošle godine, film Babajanja redatelja i scenarista Ante Zlatka Stolice odmah je privukao veliko zanimanje medija. Tomu je uzrok podatak koji ga je pratio, a to je da je posrijedi kratak esejistički dokumentarac s elementima horora. Jasno, ključna riječ bila je horor, jer taj žanr privlači gledatelje u kina, nažalost bez obzira na kvalitetu filma, a u hrvatskoj kinematografiji ne snima ga se često. Asocijacije su im bile ponajprije baba Jaga, slavenska mitologija i filmovi strave. No to nije bilo loše kao početna reklama za film, jer je autor bio čest gost i u javnim medijima. Ali taj netipičan, osvježavajući i veoma dobar film posve je zasluženo privukao i stručnu filmsku kritiku, pa su se redali pohvalni tekstovi, sudjelovanja i na domaćim i međunarodnim filmskim festivalima, nagrade… Jedna od njih je i nagrada publike na Mediteranskom filmskom festivalu u Širokom Brijegu, što dokazuje i naklonost gledatelja Babajanji.
Ante Zlatko Stolica (Split, 1985.) nije akademski redatelj, ali je već poznat u filmskom svijetu po svojim kratkim dokumentarcima, te kao glumac i suscenarist u dugometražnom filmu Kratki izlet Igora Bezinovića, koji je osvojio Veliku zlatnu arenu u Puli 2017. godine. Polazio je filmske radionice i završio Restartovu Školu dokumentarnoga filma. Diplomirao je hrvatski jezik i filozofiju, a radi kao gimnazijski profesor u Zagrebu. Objavljivao je i prozne radove, i pjesme, i eseje, te je tiskana njegova zbirka priča Blizina svega. Sklonost, talent i vještina pisanja ipak su dominantni, a u filmu se ogledaju u skladu pripovijedanja i korištenja filmskoga jezika.
Naime, Babajanja nije klasičan dokumentarni film. Ponajprije je filmski esej, i to poetskoga, narativnoga izričaja, ima i obilježja mokumentarnoga i eksperimentalnoga filma. Ukratko, hibridne je poetike. Može se nazrijeti više žanrova, s hororskom dominantom i potkom kako bi se prikazali autorovi dječji strahovi i demoni, da bi se potom počeo tražiti stvaran uzrok, te da bi film od psihološke drame došao do socijalne drame o diskriminaciji i netoleranciji te egzistencijalističkih motiva. Tematska slojevitost filma je neupitna, autorski pristup vrlo je zanimljiv, jedinstven, fragmentaran, ali i usklađene uzročno-posljedične narativne linije i dramaturgije. Dva su formata slike, nema glazbe osim završne melodije, nema stvarnih ljudi kojih se inače snima i prati u dokumentarcima, nego je autor snimao statiste koji su bili poput likova, osoba o kojima je riječ. Vjerojatno su interijeri i eksterijeri, kao i putovanje u bakino selo, stvarni. Zahvaljujući vještoj režiji i dobroj montaži, Babajanja je film strukturiran u zanimljivu koherentnu cjelinu u samo 14 minuta!
A o čemu je riječ u tomu filmu koji je unio svježinu u našu kinematografiju? Autor Ante Zlatko Stolica sjeća se djetinjstva i posjeta baki na selo u Dalmatinskoj zagori, ali i straha od jedne žene ondje, promijenjena imena u Janja i dokumentarno-fiktivan lik. Djeca su je se bojala i njome su ih odrasli strašili, a doživljavali su je kao duha ili avet, kako autor kaže. Bila im je u snovima i u svim mračnim prostorijama. O tomu i što se potom zbivalo, Stolica je napisao esejistički tekst koji kao pripovjedač izgovara izvanprizorno u prvome licu. Time vodi gledatelja u svoja sjećanja i snove u prvomu dijelu filma, a u drugomu, kao odrastao čovjek, vodi ga u potragu za Janjom te objašnjava nakanu snimanja filma o njoj.
»Opet sanjam Janju, smije se, prolaze me trnci«, počinje pričati Ante Zlatko Stolica. Janja je bila »kraljica svih horor čudovišta«, kaže autor, »lik iz filmova strave koje sam gledao, na neki način u svakome je bila prisutna«. Kamera taj dio prati snimkom kuće, sobe u tami, te zanimljivim brzim kolažem vrlo kratkih kadrova iz starih filmova strave. U cijelome filmu kamera snima različite prizore, katkad ilustrativne, katkad zamućene, katkad statične kadrove, katkad u pokretu, različitoga osvjetljenja, stvarajući tako pomalo jezovit ugođaj.
U drugomu dijelu, u potrazi za Janjom, izravno se otkriva tada vrlo loš odnos prema njoj. To je bila gluhonijema žena od rođenja, »rođena s greškom«, kako su mještani govorili. Njezin krik bio je u bîti radost što vidi dijete, ali i to su ljudi okrenuli protiv nje. Takva diskriminacija i netolerancija imala je strašnu psihološku posljedicu na djecu – strahove i noćne more, ali i na tu sirotu ženu, uvijek odbačenu. Vrlo dojmljiv i tužan prizor jest mokumentarna snimka statista i fiktivnoga doma u koji je Janja bila smještena i umrla 2019. godine. »Vratila mi se u snove otkad sam počeo snimati film«, kaže na kraju autor-narator.
Film drži gledateljevu pozornost, mijenja očekivano u neočekivano, iznenađujuće, gorko, jezovito, obrće, potiče na promišljanje odnosa prema čovjeku, posebice onomu drukčijemu, o starim stereotipima i predrasudama koje treba mijenjati u humanost, čovječnost. Sve to i još više pruža taj netipičan, autorefleksivan, originalan, osvježavajući autorski pristup filmu, u tome doista upečatljivom – i esejistički, i poetski, i hororski – dokumentarcu, koji se dobro igra filmskim jezikom.
