Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Barbie i oslobođenje u korporativnom okruženju

Naslov originala: Barbie | Godina: 2023 | Zemlja proizvodnje: USA | Režija: Greta Gerwig | Scenarij: Greta Gerwig, Noah Baumbach | Glumci: Margot Robbie, Ryan Gosling, Issa Rae, Will Ferrell | Producent: Warner Bros, Heyday Films, LuckyChap Entertainment, NBGG Pictures, Mattel Films
Barbie - redateljica: Greta Gerwig
Barbie – redateljica: Greta Gerwig

Promatrajući industriju koja ismijava sebe samu, plakatne feministice koje prozivaju plakatni feminizam, žive lutke suočene s egzistencijalnom krizom, u filmu čiji uvod počiva na persiflaži jedne od najpoznatijih uvertira filmskog modernizma, naivniji bi pomislili da se dogodio sistemski glitch. No, stvari su odavno dobro uigrane, baš kao i teoretizirane još negdje od frankfurtske škole, da bi zapadanje u petlju autoironizacije u konačnici manifestiralo poništenje svakog otpora. Film Grete Gerwig Barbie niti stremi dalje, svijest o nemogućnosti odupiranja industriji (i to široj od one holivudske) rezultira njenim prigrljivanjem, ne s ciljem osnaživanja kroz postupno odbacivanje, već totalno pristajanje. Legitimitet te odluke ovaj je put usađen u samu logiku filma, unaprijed inzistirajući na banalnosti kao temeljnoj karakteristici marketinški proizvedene potrebe, čiji je film konačni produkt, dok daljnjim reprezentacijama nasilno stvorenog fenomena svjedočimo svakodnevno kroz izvanfilmsku stvarnost. Ali, kao što je redateljica svjesna kotacija produkcijskih uvjeta u kojima se zatekla, svjesna je i položaja naslovne lutke u pop kulturi, od glorifikacije do kasnijeg osporavanja, koje je potaknulo paralelni razvoj korporacijsko-marketinških alata saniranja štete i implementacije zahtjeva javnosti, a u skladu s potrebama historijskog trenutka.

Na toj se liniji razvija filmska radnja, više ili manje spretno inkorporirajući širi odnos prema lutki, koji se plastično odražava kroz dramske zaplete. Proboj realnosti u fantazijski svijet barbika istovremeno uzdrmava junakinju, ali i publiku, koja u skladu s usađenim pretpostavkama očekuje čisti eskapizam. Žena lutka zapliće se u peripetije uzrokovane njenom nepodudarnošću sa zahtjevima savršenog univerzuma i posljedičnog mitskog puta prema samoostvarenju. Pritom zaista prolazi nekoliko etapa u dosezanju stvarnosti izvan Barbielanda, a klasični su mitski izazovi nadomješteni uporabom prepoznatljivih vozila Barbie asortimana. Pomoćnik na tom pothvatu je infantilna luda Ken, čija će figura uskoro spoznati prednosti svijeta vlastitih kreatora. Fantazmatski se prostor vječne mladosti i ružičaste boje degradira u manje zadovoljavajuću reprezentaciju stvarnosti, da bi autoreferencijalni komentari iluziju eksplicitno razbili. Filmski se jezik širi prema artikulaciji načina konstituiranja imaginarnih svjetova i njihove determiniranosti pojedinačnim, korporacijskim interesima, kojima su ciljano stvorene obmane premrežene.

Iako bismo u činu Barbie mogli prepoznati moment pobune, sve poroznija granica stvarnosti i virtualnosti guši mogućnost stvarne akcije. Kao rješenje redateljici se nameće karikiranje svih sudionika procesa i samih likova, što povremeno na površinu izvlači sukus problema, ali daljnja je razrada onemogućena već i pojednostavljenim binarnim opozicijama, privremenom zamjenom odnosa moći i konačnom pomirenju. U osnovi riječ je o klasičnom obrascu razvoja pučkih priča ili mitova, možda drugačijeg sadržaja, ali u konačnici istog učinka. Funkcija priče počesto se preobražava u platformu za iznošenje općih mjesta ženske solidarnosti i kulturno uvjetovane muške toksičnosti, kao i življenih posljedica patrijarhata, a unatoč povremenoj dovitljivosti, konačna je didaktičnost primjerenija djeci s ciljem razbijanja predrasuda. Sveprisutni diskurs o filmu namijenjenom odraslijoj publici, u tom se kontekstu prije čini kao daljnji marketinški trik jer će djeca film ionako pogledati.

Površnost dijaloga i jednoobraznost likova može se opravdati aproprijacijom sustava vrijednosti koji igračka u kontekstu kapitalističkih odnosa prezentira, a sve se dublje pretpostavke doslovno odbijaju od megalomanske filmske kulise u kojoj nije izostavljen valjda niti jedan lutkin dodatak. Koliko god autoironijski momenti bili sveprisutni, najčešće zadržavaju plošnost, a gegovi i mimika ipak ne odaju opušteni pristup, iako je u klasično postavljenom filmu fokus baš na performativnom momentu. Uspješniji su prizori koje iznosi Ryan Gosling kao Ken u grotesknom podrivanju slike klasične muškosti, negoli oni glumica, vjerojatno i stoga što su iskorištene reference na mušku dominaciju u pop i svakoj drugoj kulturi naprosto činjenica. Dinamična rješenja poput parafraziranja Kubrickove Odiseje, čime se na samom početku najavljuje oprečnost pristupa i poetike, na kraju bivaju istisnute nizom efemernih dosjetki. Kao posebna se bizarnost ističe normalizacija situacije u kojoj jedan od financijera, Mattel, u humornom ključu razotkriva vlastiti modus operandi, čija se manipulacija, ne samo da ne kažnjava, već otvoreno nagrađuje daljnjom zaradom u svijetu izvan filmske priče. No, to se propušta poentirati, a u raspletu se sva autoironija i prisvajanje povlače pred patetičnim zaključcima, što od Gerwig doduše nije neočekivano, baš kao ni nagle promjene perspektive prema tradicionalističkoj orijentaciji, spasu u tzv. obiteljskim vrijednostima ili nemotiviranom sazrijevanju, što smo uostalom naučili u – u ostalim elementima uspješnom – redateljičinom filmu Lady Bird (2017).

Barbie će ostati prije sociološki zanimljiv fenomen, no što je filmski. Iako se od početka poigrava očekivanjima publike, bez neprimjerenog elitizma ismijavajući srednjostrujaški pristup, dokazuje nemogućnost subvertiranja apriorno zadanog okvira. Priklanjanje američkoj publici i načinu razmišljanja više je nego očito. Sve kad bi provedene ideje bile koherentnije postavljene i dalje se temelje na pretpostavkama liberalnog feminizma, što znači da tipično propuštaju formulirati klasno uvjetovanje fenomena. U našem je društvenom kontekstu itekako živo sjećanje (ne)priuštivosti lutaka i njihova zamjena jeftinim supstitutima, kao stvarni generator kasnije nesigurnosti, dok će trenutne cijene ulaznica u multipleksima sličnu problematiku postaviti pred novu djecu. Na kraju, suočeni smo s čistom manifestacijom suvremenih odnosa moći i nemogućnosti ravnopravne participacije, a koje u ovom slučaju nadilaze one u filmu adresirane.

Iva Rosandić

Iva Rosandić

Iva Rosandić završila je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu...

Svi članci

Posljednje objave