Čovjek je najotpornija “zvijer” na svijetu. Preživljuje i onda kada se čini neizbježnim da padne, pogine… umre i bude “izbrisanim” iz ove “doline suza”. Putešestvija je to koja se ponavlja naraštajima, vjekovima… eonima. Jer… njegova konačnost egzistencije popušta pred neuništivom beskonačnošću… VOLJE. Ne, ne… nije to tek optimalna projekcija neke “ideje ljudskog bića”, već stoljetno iskustvo čovjeka kao takva.
Franz Biberkopf jedan je od literarnih, pa onda i filmskih primjeraka toga iskustva. Čuveni roman Alfreda Döblina Berlin Alexanderplatz (1929) monumentalna je pripovijest o velegradu na izmaku trećeg desetljeća prošloga vijeka, ali i pikarski razuđena freska o životu protagonista, pripadnika njemačkog lumpen-proletarijata tih godina. (Sovjetski roman Petrograd Andreja Bjelog iz 1913. jedini se može usporediti s tom “freskom”.) Samom svojom književnom tehnikom Berlin Alexanderplatz evocira novi medij. Naime, roman prepun unutarnjih monologa prožet je i filmski dinamičkom montažom sekvenci koje se strelovitom brzinom usijecaju u svijest čitatelja. U svojoj ekspresiji dosljedno primjenjuje tehnike snimanja, blende, efekte osvjetljavanja, kao i metode montaže ekspresionističkog nijemog filma kao sredstva umjetnosti riječi, te ih koristi u prikazu fabule u kojoj se pojedinac “sučeljava s nemani grada” (K. H. Kramberg).
Ipak, ono što Berlin Alexanderplatz čini posebičnim prikaz je enormne krize tih godina. Ponajprije, riječ je o velikoj ekonomskoj krizi, neobuzdanoj hiperinflaciji, ali koja je, posljedično, prouzročila i moralni rasap, na koncu i legalni uspon nacista na vlast 1933. Dakle, radi se o politički vrlo podatnoj temi za analizu. S tim je namjerama u svojoj 975 minuta dugoj TV i kino-adaptaciji temi pristupio Rainer Werner Fassbinder prije četiri desetljeća. Likovi gubitnika, karaktera s margine socijalnog stratuma, kriminalni milje, svakovrsno nasilje… sve su ovo bili elementi monumentalna Fassbinderova Berlin Alexanderplatza (1980).
Djelo koje se pojavilo na ovogodišnjem Berlinaleu imalo je, stoga, tešku zadaću. Natjecanje sa spomenutim prethodnikom suočilo bi se s nemogućom misijom. Međutim, osuvremenjivanje klasičnog romana 20. stoljeća bio je i veliki, prije svega idejni i kreativni, izazov. Njemački filmski redatelj afganistanskog porijekla Burhan Qurbani odabrao je cijelu pripovijest Döblinova romana iznijeti s nekim novim naglascima primjerenima aktualnom dobu. Protagonist filma dolazi iz afričke, ekstremno siromašne zemlje Gvineje Bisau. Francisa (Welket Bungué) zatječemo na samome početku filma u nadrealnoj, oniričkoj sekvenci kako polako izranja iz mraka tek glasom, a zatim u preokrenutoj vizuri crvenog (krvavog?) mora izranja na europsko tle. Poput mnogih migranata koji se posljednjih desetljeća – s više ili manje uspjeha – pokušavaju probiti do “obećanog raja” Zapadnog svijeta, i Francis traži svoje mjesto za život. “Mlad, snažan i ponosan” (što priziva naslov ranijeg Qurbanijeva filma Mi smo mladi, mi smo jaki [Wir sind jung. Wir sind stark., 2014]) Francis upada iz nevolje u nevolju, iako mu je jedini cilj: “biti dobar”. Isprva radi teške fizičke poslove kod poslodavca što upošljuje ljude koji nemaju legalno prijavljen boravak u Njemačkoj. Zbog nagla karaktera, ubrzo dolazi u sukob s kolegama i pretpostavljenima, te – kako pripovjedačica kazuje – po prvi puta “pada”. Takvih će “padova” biti nekoliko u petodijelnoj kino-priči.
No, već u prvome dijelu filma, u pripovijest ulazi i antagonist Reinhold. I dok je u prvoj, Fassbinderovoj verziji ovu ulogu sugestivno utjelovljavao Gottfried John, ovdje mu je pandan fizički posve različiti Albrecht Schuch. Tko je Reinhold? “Mali” je to čovjek iz puka. Ali, svojom promućurnošću, lukavošću i prirodnom inteligencijom uspeo se ljestvicom kriminalnog miljea sve do lagodna života. U Qurbanijevu filmu Reinhold ne jede meso, ne jede jaja, alergičan je na orašaste plodove, organizam mu je hiperosjetljiv na laktozu, ali i na fruktozu… reklo bi se, jedva da je živ, a kamoli sposoban za hedonistički način života što ga prakticira. Ipak, Reinhold ima nezadrživi nagon za seksualnim predatorstvom. No, žene mu vrlo brzo dosađuju, a prema njima se odnosi grubo i bez ikakvih stvarnih emocija. Stoga, nakon što Francis izgubi posao, završava u Reinholdovu stanu. Najprije biva kuhar i gospodarev “osloboditelj” od žena, a zatim ulazi u dilanje. Reinhold će kasnije često spominjati kako je Francisa “sastrugao s ulice”… poput štakora. Jednako će tako, pak, o Reinholdu govoriti zbiljski vođa bande iz parka Hasenheide, zlokobni Pums (Joachim Król).
Odnos prema “izbjeglicama” i došljacima iz “trećeg svijeta” okrutan je. I to kako samih Nijemaca, tako i onih među njima koji su se uzdigli u klanovskoj hijerarhiji. Francis ubrzo postaje Franz. Ova denominacija značila je i to da on od sada više nije tek (doslovno) “gola” radna snaga, već mu Reinhold ishođuje poslovodstvo nad cijelom kriminalnom družinom. No, nakon jedne od smjelijih akcija, dolazi do ponovna Franzova “pada”. On je i doslovan… Gurnut iz jurećeg automobila, biva izložen borbi za “goli život”. Uspijeva preživjeti, ali ostaje bez lijeve ruke (dakle, vjerno Döblinovu Biberkopfu). Nakon niza sporadičnih seksualnih veza, protagonist dospijeva kod lijepe i dobroćudne prostitutke Mieze (Jela Haase). I… dešava se nešto novo u Franzovu životu. Ljubav… Nakon ostracizma i nesigurnosti ne-pripadanja, crni protagonist po prvi se puta osjeća voljenim, a ni njegovi osjećaji prema Mieze nisu nimalo beznačajni. Sredinom filma svjedočimo njegovim najnježnijim scenama. Ali… Reinhold se opet pojavljuje. Njegova je inkarnacija – kako kod Döblina i Fassbindera, tako i kod Qurbanija – mefistofelovska. Sila je to koja vodi Franza prema propasti. I naratorov glas stalno upozorava na to kako nesretnom protagonistu nije bilo suđeno “biti dobar” i živjeti u obiteljskom miru. Kroz vizuru često pogrbljeni Albrecht Schuch sada preuzima neku đavolsku ljepotu. Mora se priznati da njegova inkarnacija glavnog negativca Reinholda glumački dominira. Motiv smrti kao kosca, pak, biva alegorijskom slikom koja će obilježavati, posebično, posljednju trećinu filma.
Film je u dobroj mjeri preuzeo ono najbolje iz Fassbinderove melodramskosti. Njegov se crescendo i emotivni uzleti vezuju uz fatalni usud protagonista koji se stalno samosažalijeva nad vlastitom nemogućnošću da ostvari svoju želju za pristojnim životom. Qurbani je mnogo bolji kada se usmjerava na pojedinčevu krhkost i ranjivost negoli kada pokušava ocrtati širi socijalno-politički kontekst. Franzovi odnosi s Mieze, Reinholdom, Pumsom i Evom (Annabelle Mandeng) – nigerijskom naturaliziranom Njemicom – puni su jake emotivnosti koju ovaj film dojmljivo prenosi. Ipak, ono što je obilježavalo Döblinov opis Weimarske Republike – socijalna bijeda i ozračje pred moralni rasap i uspona nacista na vlast – ovdje se preoblikuje u neke druge političke motive. Naime, Franz stječe samopouzdanje. (No, koje će ga kasnije odvesti do konačnog, trećeg “pada”.)
Politički najeksplicitnija scena desit će se u protagonistovoj travestiji Reinholdova nastupa pred “mladim, snažnim i ponosnim” migrantima. Nakon što je Francis postao Franz (i nominalno se približavajući Döblinovu Biberkopfu), mladi će, ali životnim nedaćama obogaćeni Afrikanac pred njima deklamirati Ich bin Deutschland! (Ja sam Njemačka!). Kakva je ta Njemačka?
Kroz cijeli Qurbanijev film teško ćemo prepoznati neku specifičnu “njemačku situaciju”. U globaliziranoj Europi – u kojoj je, doduše, Njemačka Angele Merkel predvodnica zahtjeva i potrebe za “novim europskim jedinstvom” – sve razvijene države imaju ambivalentan odnos prema temeljnom problemu današnjice. Jer… kako je već svojedobno Hannah Arendt imala potrebu naglasiti, glavni ispit toliko prizivane “mantre demokracije” bit će pitanje imigracije. Jesmo li spremni ne tek tolerirati Drugog u njegovoj “drugosti”, već želimo li ga doista uključiti u naš, “razvijeni” vrijednosni sustav? Rekli bismo, i iz ovdašnje, poluperiferne pozicije, DA, ali… ako…
Qurbanijev Berlin Alexanderplatz film je snažne emotivne teksture. S druge strane, ne ostaje mu previše prostora za zbiljsku društveno-političku analizu. Döblin i Fassbinder svakako su podosta na tomu insistirali. Ali, je li to i nedostatak filma mladog njemačkog redatelja afganistanskog podrijetla? NE… rekao bih. Njegove su najveće kvalitete scenografska uvjerljivost, dinamička montaža i, ponajprije, sjajna uloga Albrechta Schucha kao Mefista-Reinholda. Berlin se prepoznaje kao mjesto kakvim ga je uznastojao prikazati romanopisac na prijelazu iz 1920-ih u 1930-e… Samo što je to sada, iz suvremene geopolitičke, pa i pandemijske situacije, još mnogo očajniji mentalni i fizički krajobraz. Digitalna tekstura njegova izgleda, čini se, još dodatno usložnjuje opću depresiju koja odmjenjuje represiju naslućenu i opisanu u izvorniku prije devet desetljeća.
Posrtanje glavnog junaka u potrazi za “boljim životom” doima se i tragičnijim. Ne pomaže niti posezanje za deus ex machina konstruiranog “Epiloga” romana. Welket Bungué Qurbanijeva filma 2020. čini mi se očajnijim od Güntera Lamprechta, tumača protagonista Fassbinderova remek-djela iz 1980.
Ocjena: 8.5 / 10
