Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Britka i zaigrana satira švedskog art-house miljenika

Naslov originala: Triangle of Sadness | Godina: 2022 | Trajanje: 142 minute | Zemlja proizvodnje: Švedska, Njemačka, Francuska, Danska | Režija: Ruben Östlund | Scenarij: Ruben Östlund | Glumci: Harris Dickinson, Charlbi Dean, Woody Harrelson, Vicki Berlin, Henrik Dorsin, Zlatko Burić | Producent: Erik Hemmendorff, Philippe Bober; Plattform Produktion, Essential Films, Coproduction Office, Sveriges Television, ZDF/Arte, Arte France Cinéma, TRT Sinema |
Trokut tuge - redatelj: Ruben Östlund
Trokut tuge – redatelj: Ruben Östlund

Svega je devet redatelja u povijesti filmskog festivala u Cannesu osvojilo više od jedne Zlatne palme. To su Francis Ford Coppola, Ken Loach, Michael Haneke, braća Dardenne, Emir Kusturica, Bille August, Shohei Imamura i Alf Sjöberg. Tom se ekskluzivnom klubu ove godine pridružio i Ruben Östlund, švedski majstor satire koji je svoju drugu Zlatnu palmu osvojio za dugoočekivani Trokut tuge, dok mu je prva dodijeljena 2017. godine za film Kvadrat. Osim što dijele geometrijski lik u naslovu, oba filma su provokativne sociološke studije koje na crnohumoran način razotkrivaju licemjerje suvremenih elita – Kvadrat u umjetničkom, a Trokut tuge u modnom i biznis svijetu. Hrvatsku premijeru potonjeg konačno smo dočekali na jubilarnom 20. Zagreb Film Festivalu gdje je prikazan izvan konkurencije.

Östlund film efektno otvara komičnim scenama audicije za muške modele u kojima upoznajemo mladog protagonista Karla (Harris Dickinson) – modela arhetipske arijevske ljepote i apolonske građe, no čiji maskulinitet redatelj svodi na isprazni simbol, potrošnu robu koju modne marke koriste za prodaju „looka“. Hektične scene „avangardne“ modne revije popraćene su nabrijanim soundtrackom, kultnom numerom Ghost Rider američkih post-pankera Suicide iz 1970-ih čiji izbor se može tumačiti kao satirični komentar na visoku modu koja hini biti alternativna i provokativna ili pak kao kritika izrabljivačke politike modne industrije koja, citirajući jedan od stihova pjesme, „ubija svoje mlade“. Kriza maskuliniteta jedna je od prohodnih tema i u Östlundovom Turistu (2014.) – otac uslijed snježne lavine spašava sebe umjesto svoje žene i djece, dok u Trokutu tuge Karl nakon revije ulazi u žestoku raspravu sa svojom djevojkom Yayom (Charlbi Dean), također modelom, jer se nije ponudila da plati večeru kao što je obećala noć prije. Fantastično režirane scene Karlovog živčanog urlanja na Yayu u kojima joj pokušava objasniti da samo želi da budu „jednaki“ razotkrivaju ono što se krije u pozadini – očaj i frustraciju jer Yaya očigledno zarađuje više od njega. Nakon što se ipak pomire, par se odluči otisnuti na luksuzno krstarenje koje je Yaya dobila besplatno kao Instagram influencerica, a tamo upoznaju paletu likova iz bogataškog miljea:  brbljavog ruskog oligarha Dimitryja (u interpretaciji sjajnog Zlatka Burića) koji prodaje „sranje“ i njegovu ženu Veru (Sunnyi Melles), šarmantni stari bračni par iz Velike Britanije koji se obogatio na ručnim granatama , usamljenog milijunaša Jarma (Henrik Dorsin), imućnu Austrijanku Therese (Iris Berben) koja nakon srčanog udara može izgovoriti samo jednu rečenicu, Paulu (Vicki Berlin), entuzijastičnu voditeljicu brodske posade koja se bespogovorno dodvorava svim prohtjevima uvaženih gostiju – čak i nauštrb sigurnosti na brodu, te kapetana broda (izvrstan Woody Harrelson), američkog (samoprozvanog) marksista koji dane trati konzumirajući pretjerane količine alkohola. Bezbrižna idila koju redatelj naglašava sterilnim, dominantno bijelim i jarko osvijetljenim ambijentom naglo se međutim urušava na kapetanskoj večeri kada brod upadne u jaku oluju te gosti počinju patiti od vrlo neugodnih simptoma morske bolesti. Spektakularna kulminacija događaja rezultira potpunim kaosom i opsadnim stanjem – rasapom elegantne sale, skupocjenih delikatesa i pozamašnom, grotesknom količinom izlučevina, dok će hladnu glavu zadržati jedino još kapetan i Dimitry, dvojac koji usred brodoloma vodi žovijalno natjecanje u citiranju Karla Marxa i Margaret Thatcher. I kad pomislite da dalje od ovog teatra apsurda Östlund ne može, on nam servira treće poglavlje na pustom otoku s nasukanom ekipom koja svjedoči traumatičnoj promjeni odnosa moći i vrijednosti gdje se umjesto novcem trguje slanim štapićima i ljudskim tijelima.

U odnosu na njegove prijašnje filmove obilježene opservacijskim pristupom i uporabom filmskih „tabloa“, Trokut tuge stilski je znatno razigraniji i opušteniji, s brojnim skokovitim i brzim rezovima naročito pamtljivim u sekvencama kapetanske večeri i svađe između Carla i Yaye na samom početku filma. Samo na temelju tih scena Östlund zaslužuje Zlatnu palmu. Neki bi mu mogli spočitati opća mjesta, primjerice prikaz bogate elite kao površnih i nesposobnih ljudi kao i nedostatak ozbiljnije kritičke oštrice po pitanju klasne nejednakosti koju žrtvuje u korist manirizma i groteske. No velika i ozbiljna poentiranja ionako nisu u srcu  Östlundova rada – njegova ingenioznost izvire iz mikro momenata, onih naoko sporadičnih scena svima poznatih iz stvarnog života, a koje najbolje ocrtavaju apsurd i  tragikomičnost suvremenog egocentričnog i potrošačkog društva. Počevši od srditog pogleda preprodavača lažnjaka kada ne želite kupiti njegovu robu, do ideologijskih nadmudrivanja političara svedenih na salonsko papagajstvo.

Picture of Ejla Kovačević

Ejla Kovačević

Ejla Kovačević (1989.) nezavisna je filmska kritičarka, kustosica i istraživačica u polju umjetničkog i eksperimentalnog filma...

Svi članci

Posljednje objave