Linija 37 prometuje između Splita i Trogira. Svi autobusi iz smjera Splita svaki dan, i petkom i svetkom, polazili su ili na puni sat ili na pola sata. Svi osim jednog večernjeg autobusa koji je, umjesto u očekivanih 22, s kolodvora kretao u 22.05. To odstupanje u jednostavnoj i korisnoj zakonitosti kakva je vozni red skriva zanimljivu priču. Naime, tih pet minuta sve je ono što je preostalo od jednog svijeta. To je bio svijet jugoslavenskog socijalizma, komprimirane modernosti tijekom koje je u Splitu podignuta Jugoplastika: tvornica u kojoj se proizvodila roba široke potrošnje, sponzor trostrukog prvaka Europe u košarci i, prije svega, poslodavac koji je hranio trinaest tisuća ljudi i njihove obitelji. Anomalija u voznom redu ustanovljena je, podsjeća Ivica Ivanišević, “zbog druge smjene u Jugoplastici – koja je s radom završavala u deset sati – da bi zaposlenice tvrtke, koje stanuju u Kaštelima ili Trogiru, imale vremena skinuti kute, timbrati kartelu i uhvatiti mjesto u autobusu”[margina]U međuvremenu je autoprijevoznik Promet Split promijenio vozni red pa je priča koju je u svojoj kolumni zabilježio Ivica Ivanišević izgubila na poetičnosti. Tekst vrijedi je pročitati u cijelosti, a dostupan je ovdje.[/margina].
U istom svijetu, dvjestotinjak kilometara sjevernije, punim kapacitetima radila je sisačka Željezara. Do tog drugog posrnulog industrijskog giganta također je vozila autobusna linija, a na njegovom ulazu stajao je jedan buffet. Njegovi posljednji dani sretno su zabilježeni na filmu.
Zasluge za to pripadaju Goranu Deviću, sjajnom redatelju ujednačenog opusa koji se ovim filmom još jednom potvrdio kao vrsni gradski kroničar. Buffet Željezara dolazi nakon Uvoznih vrana (2004), Nemam ti šta reć’ lijepo (2006) i Dvije peći za udarnika Josipa Trojka (2012) te na određeni način zaokružuje njegovu dokumentarnu filmsku priču o sisačkoj tranziciji. Nakon ovog posljednjeg krokija sisačke propasti teško se oteti dojmu da je problemsko polje iscrpljeno. Tranzicija je gotova, industrijske hale su ispražnjene, ostali su samo prazni prostori osiromašeni životom. To je logičan kraj niza filmskih priča koje su dosljedno ispričane. Pritom se dosljednost očituje na svjetonazorskom, a ne na formalnom planu. Devićevi filmovi međusobno su vrlo različiti kad su u pitanju formalna rješenja: ona nikad nisu unaprijed zadana, dakle proizvoljna, već su uvijek birana prema potrebama zbiljske “sirovine”.
Situacija koja je dokumentirana ovim filmom da se sažeti u svega par riječi. Tvorničku gostionicu koja radi na sisačkom autobusnom kolodvoru od zatvaranja dijeli niti tjedan dana. Prostor će – bude li sreće – biti iznajmljen, a potom prenamijenjen u stranačke prostorije lokalnog ogranka vladajuće stranke, dok će njegovi vlasnici, bračni par Selmić, na pragu starosti napustiti Sisak i otići u Njemačku. U zadnjim danima gostionica je svratište redovnih mušterija, uglavnom vozača autobusa, najamnih radnika i penzionira koji ćaskaju s vlasnicima čekajući da propadne još jedan u nizu punktova njihovog zajedničkog života. Da se doista radi o zajedničkom životu svjedoči oproštajna zabava na kojoj gazda gostionice naruči “I tebe sam sit kafano”, digne ruke, sa svima i od svega, i konačno stavi ključ u bravu.
Dević prostor definira dojmljivim totalom pročelja autobusnog kolodvora koji je uzoran primjer funkcionalne socijalističke arhitekture. Najviše vremena provodi u dijelu gostionice na otvorenom, gdje fiksira kameru, namjesti savršenu kompoziciju i naprosto čeka. Čekanje se isplati jer je broj gostiju ograničen: oni se brzo uspiju opustiti, zaborave na prisutnost kamere i razgovaraju neusiljeno zbog čega si redatelj često može dozvoliti prekadriravanje bez opasnosti da presudno promjeni ono što želi samo zabilježiti. Ritam filma određen je radnim danom, budući da u jednoj smjeni radi gazdarica Erna, a u drugoj njezin suprug Dževad. Oboje su vrlo filmični, kao i njihove stalne mušterije. Svjesni su oni prisustva kamere, naravno, ali nisu njime opterećeni. Kao da se ne treba nimalo zamarati što će drugi misliti o njima jer su svi drugi već davno otišli. Problem je upravo u tome što i oni po stare dane moraju otići. U filmu je upadljiv izostanak mladosti. Vlasnici buffeta i njihovi gosti sredovječni su ljudi, oni gaze prema starosti i vladajući diskurs o fleksibilnosti ne može ih interpelirati. Na ekranu su ljudi u godinama koji bi, prema očekivanjima vlastite generacije, trebali misliti o tome kako da privedu poslove kraju, a ne o tome kako će sutra pronaći novi posao zbog čega vladajuća mantra o fleksibilnosti djeluje još ispraznije nego inače. Fleksibilnost je definirana kao sposobnost lakog mijenjanja sebe radi prilagođavanja okolnostima, a kad vidite Ernu i Dževada, mora vam biti jasno da nije problem u ljudima, nego u okolnostima. Bit će oni fleksibilni, neće se slomiti već se saviti koliko god treba, no teško se oteti dojmu da ljudi sa sjedinama ne bi trebali biti gastarbajteri. Dević ne radi tezičan film, ni u jednom trenutku ne docira, ali ipak suvereno navodi prema tom zaključku. Uzmimo samo za primjer dugi kadar u kojem vidimo samo Dževadovu ruku kako uporno, teškom mukom, struže obiteljsko prezime sa stakla na ulaznim vratima gostionice. U toj sceni koja kondenzira muku cijelog tjedna primjetan je autorski potpis, no osobni dodir svakako je najuočljiviji u odabiru razgovora čije ulančavanje čini okosnicu filma. Svi razgovori snimljeni u gostionici tijekom tjedna zatvaranja čine potencijalnu dokumentarnu građu te je, s obzirom na golem broj prikazivih alternativa, potrebno napraviti izbor po nekom smislenom načelu. Devićeva trijaža dokaz je njegovih trajnih interesa i svjetonazorske dosljednosti. Iz razgovora u birtiji izlučena su tri motiva. Ponavljaju se razgovori o propasti društvene infrastrukture, porocima ostataka radničke klase i migracijama te je naznačena njihova uzročno-posljedična veza. Svaki od motiva zaslužuje barem par rečenica.
Split se nakon gubitka dviju temeljnih industrija uspio ponovno osmisliti kao monokulturni grad koji živi od turizma. Sisku nakon propadanja industrije slična alternativa nije bila otvorena te je on postao paradigma tranzicijskog gubitnika. Urušavanjem industrije stvorena je povratna sprega: gubitkom željezare kao bitnog dijela infrastrukture grad gubi ljude, a zbog gubitka ljudi infrastruktura se sve brže nastavlja urušavati. Tako iz više razgovora u buffetu saznajemo da se prigradske autobusne linije ukidaju jer se njima više nema tko voziti. O stanici na koju busevi pristaju rječito progovara Erna i povezuje je s vlastitom situacijom: “Vidiš, ovu cestu nitko nije pomeo od rata. Tamo će me”, kaže misleći na Njemačku, “barem platiti kao čistačicu.” Ljudi koji ostaju samo zato što ne mogu nigdje otići formiraju svoje povratne sprege. Njihovi životi izgubili su bilo kakvu perspektivu, sveli su se na preživljavanje i bitno su obesmišljeni. Da bi anestezirali napetost svoje svakodnevice, oni posežu za najjeftinijim alkoholom i cigaretama, lumpenproleterskim porocima koji ih, zbog adiktivne naravi, samo čine još napetijima.
Na kraju, tu su i migracije kao apsolutno središnja tema filma. Počnimo od imigracije u Hrvatsku kao sveprisutne, dnevnopolitičke teme koja se provlači filmom. Samim je sugovornicima očit paradoks dijaloške situacije: oni pričaju o prijetnji useljavanja stranaca u Hrvatsku, iako su se neposredno prije te priče žalili kako se svi pri zdravoj pameti pokušavaju iseliti iz Hrvatske. Bliskoistočni stranci još su uvijek prazan pojam, nešto što se valja iza brda, ljudi koji će doći, ali ih treba dočekati s oprezom. Domaći stranci su Romi. S njima većina “ozvučenih” gostiju živi, ali taj život nije bez napetosti. Pozadina na kojoj treba razumjeti film vezana je za strance koji uopće nisu bili stranci. Dević je u više navrata eksplicitno tematizirao suživot multietničke sredine, prvenstveno odnos Srba i Hrvata u njegovim usponima i padovima[margina]Uzmimo kao primjer samo Uvozne vrane i Poplavu.[/margina]. Ovdje ta tema pulsira u pozadini kavanskih razgovora. Možda je kolaps grada nastao s raspadom zajednice, a zajednica se raspala onda kad su brojniji dozvolili, i upravo zato što su dozvolili, da malobrojniji budu isključeni i progonjeni. Jednom kad se zajednica raspala, nakon njezina istočnog grijeha, brojniji su ubrzo i sami postali prekobrojni. Alternativa bijedi samo je emigracija. Njihova obećana zemlja je Njemačka. Time se najavljuje da će sisački bračni par, pod stare dane, morati ponovno osmisliti svoj život kao gastarbajteri.
Gastarbajteri su, strože uzevši, bili radnici koji su se u potrazi za poslom, sukladno kvotama prema međudržavnom sporazumu između Jugoslavije i Zapadne Njemačke, zaputili na rad u inozemstvo. Kao takvi, trebali su biti figura ograničena na jedno završeno razdoblje europske povijesti. No gastarbajter je na neki način bio avangarda naše suvremenosti koji, pod imenom migrantskog radnika ili izbjeglice, ovisno o mjestu iz kojeg dolazi, aktivnije nego ikad igra svoju ulogu unutar internacionalnog kapitalističkog sistema. Ljudi se iz osiromašenih periferija svijeta sele u bogatije dijelove, poput Njemačke, koja ih zna uposliti. Gledajući čisto ekonomsku logiku, migrantski radnici znače konstantan priljev radne snage čija je vrijednost svakim danom sve niža, što njezino zapošljavanje čini sve profitabilnijim. Migrantski radnici danas predstavljaju sredstvo za spuštanje cijene rada i napad na radnička prava. Oni su korozivna tvar koja nagriza socijalnu državu kao historijski kompromis između rada i kapitala. To, naravno, dovodi do tenzija među različitim slojevima radništva. Slušamo Ernu i Dževada kako prepričavaju iskustva drugih ljudi, koji su se već otisnuli na europski sjever, i tamo žive te bolje živote. Takve priče najpopularniji su posttranzicijski žanr. Međutim, svaki žanr je fikcija, i teško je ne biti zabrinut za njih. Njihova migrantska priča tek treba započeti, a ono što znamo o njoj, ono što nas je, na koncu, film naučio o migracijama nije tako bajno.[margina]Iscrpan popis filmova s motivom gastarbajtera u jugoslavenskom igranom filmu donio je Nebojša Jovanović u predavanju Celuloidna “Sedma republika” Gastarbajtersko iskustvo u dokumentarnom filmu najupečatljivije su zabilježili, prema osobnoj procjeni, Bogdan Žižić, Zoran Tadić i, bez premca, Želimir Žilnik.
.[/margina]. Gastarbajter je bio i ostao nepoželjna osoba u svijetu koji stvara. Erna i Dževad, za razliku od nekih filmskih gastarbajtera, nipošto nisu budale, ali, što je zanimljivo, nisu ni tipične žrtve. Oni trpe ono što moraju, ali nastavljaju živjeti i, unatoč pričama o boljem životu negdje drugdje, znaju da će, jednom kad zatvore vrata svog buffeta, još puno toga morati istrpjeti.
Najveća vrlina Devićevog filma je nenametljivost. On se pred buffetom našao slučajno i kao slučajan svjedok, bez puno uplitanja, bilježi priču koja je moćnija od njegovog mišljenja o njoj. Njegov film postao je memento jednog izgubljenog vremena i način da se vrati barem dio dostojanstva generaciji koja je izgubila sve što je čitav život gradila. Kao i anomalija u voznom redu na dalmatinskoj relaciji s početka ovog osvrta, prisilit će vas da stanete, barem na pet minuta, i naklonite se njezinom trudu.
(Autor: Ante Jerić)
