Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Čak pet od šest filmova nagrađenih na 22. Festivalu FPS, održanom u zagrebačkoj Kinoteci od 22. do 26. rujna 2026., bilo je izrazito usmjereno na prikaz prostora, ne kao nužnog okoliša neke radnje ili zbivanja, nego kao isključivog ili ključnog objekta predstavljanja.
Razmatranje inozemnih ekvivalenata hrvatskih dokumentarnih filmova bilo bi površno svesti na opravdavanje njegovih tematskih ili formalnih trendova činjenicom da slične interese dijele i strani autori. Naprotiv, međunarodno supostojanje filmova koji se podudaraju temama, no opstoje – kao, što ćemo vidjeti, u ovim trima primjerima – u gotovo oprečnim emocionalnim matricama omogućava nam da uobičajenu dinamiku filmske proizvodnje i recepcije produbimo komparativnim uvidom.
Može li ZLO definitivno pobijediti? Je li »svijet« u kojem živimo izgubio bitku s njime? Što se tu još uvijek može učiniti?  Gotovo jedino što nam preostaje jest UMJETNIČKA intervencija u naše mentalne mape.
Radnja prati Airi (Moeka Hoshi), koja je profesionalni medij i čiji se posao sastoji u pomaganju duhovima zarobljenima između života i smrti. Za razliku od konvencionalnih protagonista horora, koji nadnaravnu prijetnju najčešće susreću kao neshvatljivu i destabilizirajuću pojavu, Airi je doživljava kao sastavni dio svoje profesionalne svakodnevice.
Sedamnaesto izdanje bečkog festivala fantastičnog filma Slash, potvrdilo je da horor odavno nije tek žanr namijenjen izazivanju straha, nego i prostor estetskog eksperimenta, društvene kritike i propitivanja granica filmskog pripovijedanja.
Današnja pozicija kratkih audiovizualnih formi — od kratkometražnog filma i videa do specifičnih audiovizualnih sadržaja na društvenim mrežama — otvara pitanje promijenjenih načina obraćanja publici i privlačenja njezine pažnje.
Ovogodišnji pobjednik Rotterdam film festivala, kojem je peteročlani žiri veliku nagradu dodijelio jednoglasno, nekoliko je mjeseci kasnije osvojio i glavnu nagradu u igranoj konkurenciji 19. Subversive film festivala. Varijacije na temu autorskog tandema Jasona Jacobsa i Devona Delmara traju tek sat vremena i podijeljene su u pet epizoda koje prikazuju pet dana u životu 80-godišnje Hettie i nekolicine drugih stanovnika Kamisberga.
Ovogodišnja Liburnia, iako to njeno vodstvo možda neće tako vidjeti, imala je tu sreću da je i prije samog početka proizvela mali „skandal“ u filmskoj zajednici. Neki od autora prijetili su povući film iz konkurencije, reagiralo je strukovno društvo filmaša bez navođenja „krivca“, a Facebook komentatori natjecali su se u hejtu prema animiranoj špici festivala odrađenoj korištenjem AI tehnologije.
Brze tehnološke inovacije, konsolidacija globalnih tržišnih tokova i daljnji razvoj komunikacijskih mreža iz temelja mijenjaju današnji svijet – ali i homo sapiensa koji u njemu nastoji pronaći svoje mjesto. Mijenjaju se društvene vrijednosti, načini provođenja slobodnog vremena, odgoja djece i oblici rada.
Može li se prestati čitati? Je li moguće prestati pisati? I… možemo li prestati snimati filmove? I to… nakon što smo cijeli život činili upravo to: čitali, pisali i snimali filmove (ili ih barem gledali)!? Ovaj »šok« prestanka u stanovitom se momentu pretvara u paniku. A što onda? Što ću ja sada?