Ovogodišnji Human Rights Film Festival prikazao je brojne dokumentarne i eksperimentalne naslove koji direktnim aktivističkim pristupom prikazuju i propituju raznolike politički i povijesno kompleksne prilike u svojim državama, kao i brojne diskriminatorne prakse i kršenja ljudskih prava.
Pisati o velikim festivalima jest pisati s distance. I vremenske i prostorne. Ti veliki filmski festivali su uvijek negdje drugdje, o tim velikim festivalima piše se kad se dojmovi slegnu, kad se misli kristaliziraju.
Suvremenu bismo filmsku industriju i proizvodnju dugometražnih igranih filmova produkcijski, ideološki i estetski mogli podijeliti u tri skupine. U jednoj su populistički i uglavnom eskapistički multipleksni filmovi.
Tri desetljeća nakon što je njegov cjelovečernji redateljski prvijenac ovjenčan kanskom Zlatnom kamerom, Jacques Audiard u Cannesu je proljetos predstavio svoje najnovije ostvarenje – stilsko-žanrovski eksperiment koji se samo naizgled doima kao radikalan iskorak u opusu francuskog redatelja.
Zagrebački filmski festival (ZFF) u 22. izdanju donosi opet dobre programe igranih filmova, daje priliku pogledati i puno filmova koji su kandidati svojih zemlja za prestižne nagrade poput američkoga Oscara u kategoriji međunarodnoga filma i »europskoga Oscara«, to jest nagrade Europske filmske akademije (EFA).
Dogodilo se tako da je točno dvadeset godina nakon što je njegov znatno mlađi zemljak Alejandro Amenábar filmom Život je more snažno promovirao pravo na eutanaziju, Pedro Almodovár predstavio svoj novi naslov Susjedna soba, kojim također afirmira plemenitu težnju za dignitetnim okončanjem života što uslijed teške (i bolne) bolesti gubi svaki (razabirivi) smisao.
Još od kad je David W. Griffith u danas prokazanom Rođenju jedne nacije (The Birth of a Nation, 1915.) uprizorio atentat na Abrahama Lincolna, američki predsjednici kurentna su filmska i holivudska roba.
Hrvatsko društvo filmskih kritičara panelom i projekcijom 18.11.2024. u Dokukinu KIC završava ovogodišnju seriju filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom Kritika i društvo.
Osim u specifičnim okolnostima, kratki metar u pravilu stoji u sjeni u dugog. To nije slučaj samo u Hrvatskoj, niti u regiji, već u kinematografiji globalno, budući da je kratki metar teže distribuirati izvan uhodanog festivalskog ciklusa.