Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Brze tehnološke inovacije, konsolidacija globalnih tržišnih tokova i daljnji razvoj komunikacijskih mreža iz temelja mijenjaju današnji svijet – ali i homo sapiensa koji u njemu nastoji pronaći svoje mjesto. Mijenjaju se društvene vrijednosti, načini provođenja slobodnog vremena, odgoja djece i oblici rada.
Može li se prestati čitati? Je li moguće prestati pisati? I… možemo li prestati snimati filmove? I to… nakon što smo cijeli život činili upravo to: čitali, pisali i snimali filmove (ili ih barem gledali)!? Ovaj »šok« prestanka u stanovitom se momentu pretvara u paniku. A što onda? Što ću ja sada? 
Za film Fjord, rumunjski redatelj Cristian Mungiu, osvojio je drugu Zlatnu palmu u Cannesu.
U bogatom glavnom programu ovogodišnjeg Cinehilla – sazdanom sve od kanskih laureata do debitantskih uradaka međunarodnih filmašica i filmaša koji su se ranije istaknuli na drugim festivalima – zapažamo tematsko preklapanje nekolicine naslova koji, dakako, zauzimaju različite formalne i pripovjedne pristupe.
Kad je sredinom devedesetih Hakim Bey postavio pitanje: "Turizam i terorizam: u čemu je uopće razlika?", nije ni u primozgu imao film kojeg će tridesetak godina kasnije režirati jedan autsajder jedne male kinematografije jedne države koja je sve dala u jedan izvor prihoda.
Kristalni planet jedan je od najambicioznijih projekata suvremene hrvatske kinematografije. Njegovi početci sežu u sredinu 1990-ih godina.
Hommage, prateći program 73. Pulskog filmskog festivala, ponudio je dvije posvete filmskim stvarateljima – snimatelju i redatelju Nikoli Tanhoferu (1926.-1998.), povodom stote godišnjice rođenja, te scenaristici i redateljici Vlasti Lah (1913.-1978.), povodom knjige i dokumentarnog filma o njoj te restauracije filmova koje je režirala.
U glavnom programu 73. Pulskog filmskog festivala, ali izvan natjecanja, prikazana su tri debitantska cjelovečernja igrana filma troje dosad uglavnom nepoznatih autora, snimljena uz minimalnu potporu javnih izvora financiranja ili potpuno bez njih. Naziv tog rukavca bio je Druga scena.
U središtu dvaju nagrađenih filmova nalazi se pas, jedan fikcijski, a drugi zbiljski, povijesni, pa zatim fikcionaliziran.
Ugrinov film se može okarakterizirati kao predstavnik slow cinema pogleda na filmsko stvaralaštvo u kojem je akcije malo do nimalo, ali zato plijeni gustom atmosferom.