Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Autori filma, redatelj i scenarist Ramljak te scenaristi Drago Hedl i Hrvoje Zovko, uz razvidan doprinos montažera Damira Čučića, zauzeli su jasan i odlučan stav kojim su namjerili zanemariti potencijale senzacionalističkog burkanja i eventualnog bockanja starih rana lako izvedivim udarcima, već su podsjećanju na nemilu tragediju pristupili marnim istraživanjem, predstavljenim u mirnom, staloženom, nehuškačkom, nezapaljivom tonu koji se nadaje pomirljivo objektivnim, staloženim izlaganjem, nepristranim iznošenjem podataka i prisjećanja svjedoka i sudionika vremena i događaja, znalački uvezenih u zaokruženu pripovijest bez nedvojbenog zaključka i bez sretnog svršetka.
Program 22. Human Rights Film Festivala ponudio je, uz ostalo, retrospektivu filmova Kamala Aljafarija (1972), višemedijskog palestinskog umjetnika rođenog u Ramli u Izraelu, filmski školovanog u Njemačkoj, donedavno s prebivalištem i radno produkcijskim stožerom u Berlinu, odnedavno u Parizu. 
Tri filma u glavnoj natjecateljskoj konkurenciji za nagradu Tigar svakako su velik uspjeh regionalne kinematografije, a ako promatramo iz striktno hrvatskog kuta, on se čini još većim, budući da se tu radi o jednoj većinskoj produkciji i dvije manjinske koprodukcije.
Ovogodišnji Human Rights Film Festival prikazao je brojne dokumentarne i eksperimentalne naslove koji direktnim aktivističkim pristupom prikazuju i propituju raznolike politički i povijesno kompleksne prilike u svojim državama, kao i brojne diskriminatorne prakse i kršenja ljudskih prava.
Pisati o velikim festivalima jest pisati s distance. I vremenske i prostorne. Ti veliki filmski festivali su uvijek negdje drugdje, o tim velikim festivalima piše se kad se dojmovi slegnu, kad se misli kristaliziraju.
Hrvatskom filmu ne uvijek naklonjenoj javnosti ove je godine za oko vrlo galantno zapeo kratkometražni igrani film Čovjek koji nije mogao šutjeti.
Tri desetljeća nakon što je njegov cjelovečernji redateljski prvijenac ovjenčan kanskom Zlatnom kamerom, Jacques Audiard u Cannesu je proljetos predstavio svoje najnovije ostvarenje – stilsko-žanrovski eksperiment koji se samo naizgled doima kao radikalan iskorak u opusu francuskog redatelja.
Zagrebački filmski festival (ZFF) u 22. izdanju donosi opet dobre programe igranih filmova, daje priliku pogledati i puno filmova koji su kandidati svojih zemlja za prestižne nagrade poput američkoga Oscara u kategoriji međunarodnoga filma i »europskoga Oscara«, to jest nagrade Europske filmske akademije (EFA).
Dogodilo se tako da je točno dvadeset godina nakon što je njegov znatno mlađi zemljak Alejandro Amenábar filmom Život je more snažno promovirao pravo na eutanaziju, Pedro Almodovár predstavio svoj novi naslov Susjedna soba, kojim također afirmira plemenitu težnju za dignitetnim okončanjem života što uslijed teške (i bolne) bolesti gubi svaki (razabirivi) smisao.
Osim u specifičnim okolnostima, kratki metar u pravilu stoji u sjeni u dugog. To nije slučaj samo u Hrvatskoj, niti u regiji, već u kinematografiji globalno, budući da je kratki metar teže distribuirati izvan uhodanog festivalskog ciklusa.