Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Ostavivši snimke kakvima su zabilježene, Aljafari je, dakako, ostavio i ono što bi se drugim, odlučnijim pristupom, najvjerojatnije odbacilo kao teret ritmu i dinamičnosti, no ovako je pridonio ionako snažnom dojmu autentične nepatvorenosti bivanja na licu mjesta, u to vrijeme, snimljeno u takvim okolnostima, rukom, okom i intuicijom tog čovjeka.
Ove godine je došlo do svojevrsne podudarnosti da su dvoje trenutačno međunarodno najetabliranijih mađarskih autora, László Nemes i Ildikó Enyedi, imali premijere filmova na festivalu u Veneciji.
Kovačević u svom filmskom postavu dijegezu razvija u optimističnom smjeru. I pored svih nevolja i ponižavanja, Ono što treba činiti daje jasan odgovor na sebi postavljeno pitanje.
23. Zagreb Film Festival, održan od 10. do 16. studenog u CineStaru Branimir, kinu Kinoteka, Muzeju suvremene umjetnosti i Kulturno informativnom centru KIC, ponudio je u natjecateljskim i pratećim programima, pod egidom „ZFF u solidarnosti s Palestinom“, pet suvremenih filmova smještenih u Palestinu i Izrael, djela koja tematiziraju vazda nemiran i problematičan odnos tih dviju zemalja središnjeg Levanta i njihovih naroda, odnosno  stanovništva, obilježen netrpeljivošću, sukobima i ratovanjem, s vrhuncem u aktualnom Ratu u Gazi, otpočetom u listopadu 2023., koji je ušao u treću godinu trajanja.
Potaknuta vlastitim istraživačkim radom, Balsom je na ovogodišnjem 25FPS-u pružila mali ali iznimno vrijedan uvid u propitivanje položaja, političke vrijednosti i važnosti filmskih kustoskih praksi u institucionalnim i vaninstitucionalnim okvirima kulturno-umjetničke proizvodnje.
Četvrti Cherry i ove je godine otvorio performansom, ovaj put Sonje Pregrad, plesačice i performerice značajne akademske karijere, u kojem je svoju drag personu izvitoperila iz pozicije orodnjenog tijela, izmičući se postulacijama, dok su ga zatvorili cura i dečko koncertnim nabrijavanjem u Studio-galeriji Klet; oni su osigurali seks u festivalu o seksualnosti.
Među trideset sedam filmova prikazanih na 34. Danima hrvatskog filma, održanima od 16. do 19. listopada, po drugi put u novoobnovljenom, odličnom karlovačkom kinu Edison, tek se  jedan ne doima nadahnutim ili potaknutim kakvom crnom nevoljom što mori pojedinca, društvo, Zemljane, čovječanstvo.
Na samom izmaku kolovoza, već tradicionalno, u Opatiji se uz naš najstariji festival posvećen isključivo dokumentarnom filmu ispraćuje ljetna filmska shema i najavljuje početak nove sezone. Ne čudi stoga da u filmskom kalendaru Liburnia Film Festival ima značajno, ali i znakovito, pa čak i pomalo liminalno mjesto: s jedne je strane LFF mjesto sukusa protekle godine, uz neizbježne projekcije filmova koji su svoj put započeli negdje drugdje – bilo na domaćem ZagrebDoxu, bilo u inozemstvu – ali i startno mjesto s kojega zamjetan broj ostvarenja kreće prema domaćoj publici.
Nakon Rotterdama početkom godine, hrvatski je film na još jednom od velikih festivala imao vrlo zamjetno prisustvo. U pitanju je festival A kategorije u švicarskom gradu Locarnu koji se ove godine održao 78. put.
Unatoč službenim sažetcima koji bi sugerirali donekle slične filmove, Cinehillovi naslovi posvećeni ženskom buntu nisu ujednačeno uspjela djela.