Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Čak pet od šest filmova nagrađenih na 22. Festivalu FPS, održanom u zagrebačkoj Kinoteci od 22. do 26. rujna 2026., bilo je izrazito usmjereno na prikaz prostora, ne kao nužnog okoliša neke radnje ili zbivanja, nego kao isključivog ili ključnog objekta predstavljanja.
Razmatranje inozemnih ekvivalenata hrvatskih dokumentarnih filmova bilo bi površno svesti na opravdavanje njegovih tematskih ili formalnih trendova činjenicom da slične interese dijele i strani autori. Naprotiv, međunarodno supostojanje filmova koji se podudaraju temama, no opstoje – kao, što ćemo vidjeti, u ovim trima primjerima – u gotovo oprečnim emocionalnim matricama omogućava nam da uobičajenu dinamiku filmske proizvodnje i recepcije produbimo komparativnim uvidom.
Radnja prati Airi (Moeka Hoshi), koja je profesionalni medij i čiji se posao sastoji u pomaganju duhovima zarobljenima između života i smrti. Za razliku od konvencionalnih protagonista horora, koji nadnaravnu prijetnju najčešće susreću kao neshvatljivu i destabilizirajuću pojavu, Airi je doživljava kao sastavni dio svoje profesionalne svakodnevice.
Sedamnaesto izdanje bečkog festivala fantastičnog filma Slash, potvrdilo je da horor odavno nije tek žanr namijenjen izazivanju straha, nego i prostor estetskog eksperimenta, društvene kritike i propitivanja granica filmskog pripovijedanja.
Današnja pozicija kratkih audiovizualnih formi — od kratkometražnog filma i videa do specifičnih audiovizualnih sadržaja na društvenim mrežama — otvara pitanje promijenjenih načina obraćanja publici i privlačenja njezine pažnje.
Ovogodišnji pobjednik Rotterdam film festivala, kojem je peteročlani žiri veliku nagradu dodijelio jednoglasno, nekoliko je mjeseci kasnije osvojio i glavnu nagradu u igranoj konkurenciji 19. Subversive film festivala. Varijacije na temu autorskog tandema Jasona Jacobsa i Devona Delmara traju tek sat vremena i podijeljene su u pet epizoda koje prikazuju pet dana u životu 80-godišnje Hettie i nekolicine drugih stanovnika Kamisberga.
Ovogodišnja Liburnia, iako to njeno vodstvo možda neće tako vidjeti, imala je tu sreću da je i prije samog početka proizvela mali „skandal“ u filmskoj zajednici. Neki od autora prijetili su povući film iz konkurencije, reagiralo je strukovno društvo filmaša bez navođenja „krivca“, a Facebook komentatori natjecali su se u hejtu prema animiranoj špici festivala odrađenoj korištenjem AI tehnologije.
U bogatom glavnom programu ovogodišnjeg Cinehilla – sazdanom sve od kanskih laureata do debitantskih uradaka međunarodnih filmašica i filmaša koji su se ranije istaknuli na drugim festivalima – zapažamo tematsko preklapanje nekolicine naslova koji, dakako, zauzimaju različite formalne i pripovjedne pristupe.
Kad je sredinom devedesetih Hakim Bey postavio pitanje: "Turizam i terorizam: u čemu je uopće razlika?", nije ni u primozgu imao film kojeg će tridesetak godina kasnije režirati jedan autsajder jedne male kinematografije jedne države koja je sve dala u jedan izvor prihoda.
Kristalni planet jedan je od najambicioznijih projekata suvremene hrvatske kinematografije. Njegovi početci sežu u sredinu 1990-ih godina.