„A ako nas puste, šta ako nas vide sa ze-ge tablicama?” Strah pred putovanjem u tuđinu možda je tek strah pred putovanjem k svojemu.
Prozaično Damir Markovina snima prozaično obiteljsko okupljanje, ravnomjerno i pritisnuto godinama svo troje starijih protagonista: majke i oca u šezdesetima[?], i bake u devedesetima. Njihova prirodna nemoć može se shvatiti i kao nešto odbojno – odmah plijeni pozornost poluvegetativan život bake Šefike, njene prehrambene navike, tojest manjak istih, itd. – ali i čehovljanski humano – prkos koji Šefika zadržava prema svijetu teško da će gledatelja ostaviti nezainteresiranim.
Film je proboden trima kadrovima koji narušavaju „objektivno” promatranje iz kuta sobe. Markovina smješta kameru pred svoje protagoniste, potičući ih da se usredotočeno izraze o svojoj situaciji, ispitujući ih, ili reagirajući na njihove izjave i osjećaje. Takva očita intervencija može zasmetati općem dojmu o istinolikosti pripovijedanja. Prvi takav kadar je na naizgled najintrigantnijoj osobi od trojke: baki Šefiki. Unuk-redatelj pita za mišljenje o strahu koje se stalno vrti oko nje: skore smrti. A baka odgovara vrhunskom bahatošću k smrti i životu: „jedem tako, bezveze”., „jedva čekam da umrem”.
… But that the dread of something after death,
The undiscover’d country from whose bourn
No traveller returns …
Baka je već na svojem, gdje god ona bila. Film pred takvim odgovorom može završiti. No umjesto toga on mijenja svoje gledište, i sve više se osvrće na iduću generaciju, jer smrt nije samo osobna stvar.
Prizor s ocem Rokom možda najmanje od triju doprinosi cjelini filma. Ipak, on i zaplet oko njega (krađa novčanika) opet nešto otkrivaju o odnosu protagonista prema stranom i/ili domaćem svijetu u koji su pridošli. Otac i u Beogradu smatra da je na svome, makar je on bio taj koji je na početku strahovao od odnosa Beograda prema Hrvatima. A majka je ona koja ima najmanje povjerenja.
Konačno svoj kadar dobiva majka Zina. On pokazuje da nije bila pogreška što je redatelj pristupio kamerom ispitivalački, jer upravo u takvoj situaciji majka odlučuje otkriti puno više nego što se do tada bilo tko usuđivao. Između brojnih bolnih priznanja o svojim strahovima i dvojbama, ističe se jedna tvrdnja: „Roko… i on je strašljiviji nego ja”. Možda se zato od njega u filmu najmanje čulo, možda se o njegovim strahovima tek treba progovoriti.
I početak i završetak filma pomalo su stereotipni, kroničarski: polazak, odlazak, i rituali koji idu s njima. Tako je i prikladno, jer u filmu nije bilo nikakve revolucije ili velikog obrata. Tek malen korak u jednoj obitelji, koji otvara očekivanja prema budućemu, daljnjem rasplitanju događaja i odnosa. Tek toliko, i čak toliko.
Bruno Sokolić[margina]Tekst je nastao na radionici filmske kritike voditeljice i organizatorice Višnje Vukašinović Pentić, financirane putem Javnog poziva za programe razvoja novih kulturnih i edukativnih sadržaja i digitalne prilagodbe Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.[/margina]
