Iako žanrovski načelno položena na razmeđu trilera, odnosno napetice, i špijunskog filma (serije, slikopisa), s radnjom, smještenom mahom u 1984-1985., i fokusiranom na djelovanje UDBE, Uprave državne bezb(j)ednosti (odnosno, od 1964., službeno imenovane SDB, Služba državne bezbjednosti), zloglasne tajne policije koja je djelovala za vrijeme druge Jugoslavije, a kojom se dosad nije izravno bavio nijedan hrvatski igrani slikopis, četverodijelna TV-serija Čuvar dvorca (4 x 55 min), scenarista i redatelja Lukasa Nole, ostvarena u produkciji Kinorame, za HRT, a prikazana na HTV-u u rujnu i listopadu 2017., mnogo vremena, mnogo minuta, možda i više nego ičemu drugome, posvećuje šutnji i šetnji, prolascima, zamišljenim pogledima, u neodređeno, u daljinu, u prazno, u sebe.
Šuti se kad se ne govori, no šuti se i kad se govori, s oduljim stankama između replika, između pitanja i odgovora, između rečeničnih sklopova, između rečenica, pa i između riječi. Središnji lik, šezdesetogodišnja „legenda“ svoga udbaškoga, sad organizacijskog posla pozadinskog kancelarijskog operativca, Boris Bišćan (Ivo Gregurević) uglavnom ostavlja dojam čovjeka koji jedva sastavlja rečenice, koji s mukom i posve nevoljko čupa riječi iz sebe, i to samo kad mora, kad mu nema druge. Njegovi telefonski nazovirazgovori s odraslom kćerkom, koju nikad ne vidimo i s kojom se nikad ne sastaje, niti s njom održava ikakav drugi kontakt, sastoje se od njegova mučanja sa slušalicom na uhu, dok ona s nekoliko pitanja pokušava doznati tko je zove. Tek crticu glagoljiviji njegov je najbliži suradnik, vršnjak, terenski operativac Marin Dragičević (Vinko Kraljević).
Vazda u normativnom sivom konfekcijskom odijelu (kod kuće eventualno u konfekcijskoj pidžami i kućnom ogrtaču), osamljen, samotan, u porijetkim nužnim odnosima tek s pripadnicima službe, Bišćan se kreće avetinjski praznim prizorištima, bilo sumornim, slabo osvijetljenim dvoransko prostranim interijerima prožetima dahom isluženosti i neispunjenih zamišljaja velebnosti, bilo ogoljelim, tmurnosivim, neveselim kasnojesenje-zimskim eksterijerima iz kojih kao da je isisan duh života. Neugodno sam, malen i beznačajan, on je i u vlastitome carstvu, svojem ovećem, sjenovitom uredu, kao i u svom urednom, socijalistički službeno-bezlično uređenom stanu u kojem vlada isti ugođaj kao i na njegovu radnome mjestu. Također i u službinim prostorijama za sastanke, s dugačkim stolovima i brojnim stolcima oko njih, no obično tek s dvije nazočne osobe. Jedini znaci Bišćanove osobnosti koja nije stiješnjena u okvir djelovanja u službi i za službu su velika foto-tapeta s privlačnom fotografijom slapa, u njegovu stanu, te akvarij s nekoliko ribica koje „šute i plivaju“, a koje nas, u općem vakuumskom kontekstu beživotnosti nukaju da se pitamo naznačuju li mogućeg neostvarenog Bišćana ili tek predstavljaju samoobmanjujuću kamuflažu.
Tijekom serije, za pripremnih, akcijskih i postakcijskih pasaža, gledamo mnoge dolaske, prolaske, odlaske, vozilom i pješice. Vožnje u tišini i bez riječi su česte i traju dugo, svako toliko otvaraju se i zatvaraju razna vrata, na nekretninama i pokretninama, likovi se nerijetko samo kreću od točke a do točke b i ništa više.
Znatan dio Čuvara dvorca pred kameru i gledatelja stavlja, dakle, prizore koje je uobičajeno izbjegavati, koji jedva da, ako uopće pridonose fabuli ili raščlanjivanju tema i problema – a riječ je, čini nam se, a tako nas upućivaše i najave, pa i prigodni intervjui s autorom, o špijunskoj napetici s određenom društveno-politički izazovnom oštricom.
Primjerenim, više-manje provjerenim i očekivanim izražajnim arsenalom prikazane su, doduše, i razne likvidacije, a uz spomenuta lica, u seriji živuju i druga, mlađa, dinamičnija i brbljavija. U sve je zamućen i neki nejasan zaplet, pseudomotiv (MacGuffin?) vezan uz političko pranje novca ili otuđivanje društvene imovine, no pretežiti, temeljni i završni dojam, ono što ćutimo po svršetku i potom u mislima premećući viđeno, jest navedeno ozračje usporenog, zapretenog kretanja, bivstvovanja u malne kafkijanski nedokučivom boravištu koje i jest i nije zbiljsko, ugođaj besciljnog i besmislenog životarenja u kojem se neki ciljevi pričinjaju ili samozavaravajuće zamišljaju važnima i izvršavaju se tek toliko, da se popuni vrijeme između prije i poslije.
U jednom prizoru, mlađahni, ucjenom vrbovan „vanjski suradnik“ službe, primjećuje kako čistačice i radnici poslani da pospreme objekt u kojem su smješteni „samo šute i rade, kao roboti“. Robotski dojam ljuštura koje tek obavljaju posao, jer im je tako zadano, ostavljaju i rečeni spomenuti protagonisti Bišćan i Dragičević, po mnijenju mlađih naraštaja isluženi, stoga i suvišni djelatnici staroga kova, a možebitnu metaforu mehanički ispraznih egzistencija osnažuje i napadno učestalo pojavljivanje čistačica u plavim kutama koje za (gotovo) svakog ulaska Bišćana u zgradu službe, usisavačima rutinski usisavaju tepih i pod.
Nije teško zamisliti da bi se sva fabula, radnja gotovo četverosatne serije mogla efektno i uzbudljivo izložiti u dvostruko kraćem vremenu, sva je zgoda čak i u jednoj epizodi. No Nolino zasigurno neslučajno posvećivanje pažnje naracijskim viškovima i zastranicama te opredjeljenje za umoran tempo ukazuje na to da mu zbiljska težnja nije bila realizirati popularnu napeticu, već kroz prikaz polaganog pada nekoć cijenjenog profesionalca, ovom prilikom, eto, udbaša koji u doba debele nagriženosti jugoslavenskog sustava gubi tlo pod nogama, ponuditi – odnosno u tom smislu voljnijeg gledatelja potaknuti na – svojevrsnu meditaciju o, recimo, prolaznosti i neizbježnosti mijene kojoj nitko i ništa ne može umaknuti te o srodnim pitanjima, snatrenjima i osjećajima.
