Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Divljaci iz divlje žanrovske smjese

Naslov originala: Divljaci | Godina: 2022 | Trajanje: 92 minute 53 sekunde | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Dario Lonjak | Scenarij: Dario Lonjak, Velimir Grgić, Ivo Balenović | Glumci: Alen Liverić, Borko Perić, Dejan Aćimović, Slavko Sobin, Mijo Jurišić, Nerman Mahmutović, Maja Jurić, Ivan Ožegović | Producent: Alka Film / Jozo Patljak | Distribucija: Alka film
Divljaci - redatelj: Dario Lonjak
Divljaci – redatelj: Dario Lonjak

»U doba kada nema ratova, na nogometnom se terenu prepoznaju nacije«. Ovaj izraz koji se pripisuje prvom, »suverenom« HR-predsjedniku, u raznim varijantama pokazuje se znakovitim i u novim gladijatorskim vremenima. I doista, prepoznaju to, kao nešto svoje, mnogi kojima su »Bog, Domovina, Nacija« (pa i Hladno Pivo!) oni osnovni orijentiri i utočište u životu. I to nije pretjerano… U »društvu spektakla« i simulacruma posebično. Stoga se i mnoge situacije što ih zatječemo u medijskom prostoru pokazuju životnijim od onih tzv. »stvarnog« života. Stvarnost, zapravo i ne postoji izvan svoje medijske konstrukcije!

Premise su to koje nose i svaki dobar žanrovski film. Stoga nimalo ne čudi odluka mladog autora Daria Lonjaka da svoj dugometražni kino-prvijenac postavi na njih. Naime, film Divljaci nastaje baš iz pomalo »divlje« i lude žanrovske smjese. Kao sam autor kazuje, najprije je to trebala biti psihološka drama. No, kako je scenarij »na prvu« bio bizaran, nije odmah dobio potporu HAVC-a. Stoga se autor – inače poznat domaćoj publici po zapaženu dokumentarcu »Riječki orao« što smo ga mogli vidjeti početkom godine na HRT-u – odlučio malo žanrovski hibridno »pojačati« priču. Sa svojim koscenaristima, Velimirom Grgićem i Ivom Balenovićem, pripovijest je filma »zakačio« oko »povijesno-orgazmičkog« momentuma Nacije. Naime, srpanj 2018. bio je, zbog finala Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu, idealan »ritam« za pokretanje, rekoh već, pomalo bizarne kino-storije. Upravo ove rečenice stoje i na početku filma: »Hrvatska je u dobrom ritmu«. Novoangažirani producent Jozo Patljak »uhvatio se na mamac«, uvjetujući jedino to da u filmu bude barem neka eksplozija. I bi eksplozija! (Pa i više njih). Nastajući, film je sve više postajao žanrovskim hibridom drame, akcijskog filma, a ponajvećma komedije.

Trojica prijatelja, bivši robijaš Zolja (Alen Liverić), groteskni Bosanac Jasmin (Branko Janković) i zbunjeni, pomalo ludi Mali (Borko Perić) odlučuju se na pljačku. Razlog je jasan koliko i lud, »divljački«. Trebaju im pare da sjednu na avion i otputuju u Moskvu na finale Svjetskog Prvenstva! Najprije, u prologu opljačkaju benzinsku postaju negdje u ličkoj zabiti, no pred potjerom bivaju prisiljeni pobjeći u vrleti susjedne BiH. U Bosni, pak, lutajući šumama i gudurama, nalete na »vojno-vjerski« kamp, u kojem se obučavaju budući islamski teroristi. Ova pljačka, pa potom i potjere režirane su dinamički i umješno, tako da gledatelj odmah s početka filma stječe određenu empatiju s protagonistima filma. Tako se i  »sasvim maleno« ubojstvo progonitelja ne čini nečim što bi poremetilo nepisani gledateljsko autorski-ugovor. Dapače, vrlo brzo pristajemo na sve kodove što nam ih Divljaci isporučuju za iščitavanje filmske radnje. A ta je radnja, dakako akcija s elementima komedije. Ali… ima tu i horora, eksplicitno krvavih scena, no sve u uzusima na koje smo navikli u tzv. »trash-filmovima«. Spominjući Patljaka kao producenta, znamo da on nije bježao od takvih sižea. Tako je i njegov redateljski debi sa Slučajnim prolaznikom (2012.) bio svojevrsni »trash«, i doslovno smješten u milje skupljača smeća, tj. boca po kontejnerima. S druge strane, ova se žanrovska oznaka može prilijepiti i uz njegov producentski najpoznatiji uspjeh. Naime, Josef (2011.) Stanislava Tomića, bio je povijesna, »trash drama« s mnogim komičkim dijelovima. No, Lonjakov je film ove inklinacije pojačao stripovskim (Grgić) i političko-satiričkim (Balenović) impulsom. Sve u svemu, pravi je ovo »galimatijas« svega i svačega. Ali NE u negativnom smislu!

Ako apstrahiramo žanrovski pomalo zahtijevanu karikaturalnost islamskih, bosanskih »džihadista«, svi su likovi ipak podareni s nekim elementima ljudskosti koja ne podcjenjuje napor njihova karakterološkog oblikovanja. Liverić kao Zolja cinički je »komandos«, no koji u muškosti postava dodaje i poneku žensku notu, posebično u svoj brizi za druga mu Jasmina. Jasmin (Janković, inače poznati Fufe iz sitcoma Lud, zbunjen,normalan), pokazuje sve »slabosti«, ali mu to u komičnom dijelu postava filmske price daje opipljivo »ljudske, isuviše ljudske« karakteristike. Mali (Perić), u scenarističkoj zaigranosti i sižejnoj akrobatici najprije pogiba kao takav Mali, potom i kao jedan od islamskih boraca. (Podsjetilo me to na narativne akrobacije s likom Iggy Popa u Jarmuschevu klasiku Mrtav čovjek!, 1995.). Islamisti su, pak, prikazani uvjetovano postojećim medijskim stereotipima. Pritom je Dejan Aćimović, kao duhovni vođa Enver, ovdje dosta uvjerljiviji od džihadista Turaba u izvedbi Slavka Sobina. Jedini ženski lik jednako je tako prepoznatljiv u svom postavu. Dobrim dijelom filma pod »Hidžabom«, Ana (Maja Jurić) je avanturizmom privučena njemačka novinarka. Njoj je, ipak dosta i Kalifata i Džihada… i Turaba. Iako je film negdje na granici komedije i horora, žanrovska inklinacija prema humornom ima dosta uspjelijih sekvenci. Jedna je od njih, svakako, snimanje egzekucije za Medije. U njoj se desi lapsus linguae koji je kod mene izazvao najviše smijeha. »Pucačine«, jurnjave i tučnjave, pak, ima sasvim dovoljno da zadovolji i fanove akcijskog momenta kino-priče.

Ima li ovaj film i neku dublju, idejnu potku? Rekao bih, DA. Jer, svaki film koji na neki način propituje ikonografiju Suverene nam i Lijepe Naše, mora iznijeti i neki, barem latentni socijalno-politički stav o istoj. Navodeći na početku napisa »krivoustog shizofrenika«, ne može se poreći da je Nogomet, uz Crkvu i Vojsku jedan od momenta prepoznavanja »blajburgijskog« narativa koji nosi ovu zemlju. Pojavljuje se »u tunelu, usred mraka« i bista Josipa Broza, uz zvijezdu petokraku. To je sablast pred kojom se Jasmin uvjerljivo – prestravi i vrisne! Jer, tunel u sklopu objekata za obuku islamista pripadao je nekada zloglasnoj JNA. Lonjak i njegovi koautori vrlo se suptilno poigravaju s ovim idejnim toponimima.

Uz sve njegove možebitne dramaturške nedostatke i dijegetički pojednostavljene šablone, rekao bih da Divljaci pripadaju »onom boljem« u suvremenoj HR-kinematografiji. Rabeći žanrovske stereotipe na pametan način, autori uspješno slažu dinamičan kino-film. Na tragu boljih »trash« uradaka Tomića, Jurkasa ili Livakovića, Lonjak pokazuje da zna nasmijati, ali, u drugome sloju, nekim slikama i potaknuti publiku na razmišljanje o viđenom i nakon projekcije. Primjerice, kako Hrvati vide Bošnjake? Kao zaglupljene i vjerom omađijane Divljake!? Vjera, pak, u thompsonovsku kockastu bratiju, nasuprot tomu bila bi poželjna i baš OK??… Preporučujem gledati Divljake  prije ikojeg neusporedivije skupljeg američkog, no jednako tako »trash-uratka«. Nota bene: »misli što gledaš« i pamet u glavu!

Picture of Marijan Krivak

Marijan Krivak

Rođen je u Zagrebu 1963. Strukovno je situiran na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku, gdje od 2007. predaje filozofiju...

Svi članci

Posljednje objave