El Shatt – nacrt za utopiju svjetski je premijerno prikazan na Dan antifašističke borbe, 22. lipnja, na 16. Festivalu mediteranskog filma Split, gdje je nagrađen posebnom nagradom žirija i Nagradom publike. Potom su uslijedile zagrebačke i ine tuzemne premijere te prikazivanje u hrvatskim kinima, a na 70. Filmskom festivalu u Puli prikazuje se izvan konkurencije, u programu Vremeplov.
Drugi cjelovečernji film Ivana Ramljaka dijeli nemalo sličnosti s njegovim prethodnim, cijenjenim, hvaljenim, nagrađivanim, također dokumentarnim O jednoj mladosti (ADU, 2020). Osnovni model izlaganja je isti: slikovni materijal gotovo u cijelosti čine arhivske fotografije, najvećma crno-bijele, znalački fotografirane, estetsko-umjetnički vrijedne same po sebi (u O jednoj mladosti fotograf je protagonist filma Marko Čaklović, u El Shattu najzastupljeniji je autor, sa stotinjak od tristotinjak fotografija koliko se nalazi u filmu, Ljubomir Garbin, tad voditelj foto-sekcije u El Shattu); kroz oba djela prisjećanjima nas vode sudionici događaja, snimljeni sada, no u filmu ih ne vidimo današnjim likom, već samo na ondašnjim fotografijama, i slušamo ih izvanprizorno, u off-u; fotografije i ponešto pokretnih snimaka usklađeni su s riječima što je približnije moguće, pripovijesti su predstavljene uredno, pregledno, smireno, odmjereno, kronološki, od početka do kraja, bez moguće zbunjujućih skretanja i grananja (u El Shattu, doduše, ima stiliziranih umetaka snimljenih u boji, u sadašnjici, no nimalo zbunjujućih), jer cjeline su već dovoljno oneobičene svođenjem pokretnih filmskih snimaka na minimum, a tematski su i podtematski odlomci odvojeni kraćim stankama crnog ekrana.
Filmske glazbe u O jednoj mladosti bijaše vrlo malo (Tena Novak ansambl), u El Shattu je nema – Ramljak ne upućuje, ne zanosi, ne zavodi notama, već se, oba puta posve opravdano, pouzdaje u to da će osjećajima publike zatitrati neposrednost, iskrenost, dojmljivost govornika, odnosno storije i njezina dramaturškog postava. El Shatt ipak je obogaćen dvjema postojećim skladbama, zapravo autentičnim glazbenim dokumentima toga što gledamo, pjesmama usko vezanima uz El Shatt: Drug Tito Vladimira Nazora i Miroslava Špilera u izvedbi Pjevačkog zbora jugoslavenskog zbjega u El Shattu, pod ravnanjem Josipa Hatzea, i Pjesma o zbjegu (baš o onome u El Shattu) nepotpisanog autora, u sadašnjoj prigodnoj, a capella izvedbi zbjegovke Olge Padovan. Vjerojatno i stoga što je njihovo pojavljivanje retorički osnaženo nepostojanjem glazbe duž filma, rečena himnična budnica i melankolična tužbalica odzvanjaju uvelike upečatljivo i dirljivo.
Mada su okolnosti primjereno kontekstualizirane, pripovjedači iznose osobne priče, viđenje iz vlastita gledišta, ono što su i kako zapamtili kao ljudi, osobe, pojedinci, ne kao historičari ili pedanti činjenica i dokumenata. Oba se filma bave ovdašnjom, našijenačkom prošlošću i povezana su s ratovima – O jednoj mladosti s Domovinskim, El Shatt s Drugim svjetskim, a iako protagonisti u ratovanju ne sudjeluju izravno, ratna zbivanja i posljedice podosta im (O jednoj mladosti) ili posve (El Shatt) određuju živote u tom razdoblju. Prikazuju se približno ili točno zaokruženi ciklusi, poglavlja iz zbilje – O jednoj mladosti dominantno je omeđen početkom i krajem Ramljakova prijateljstva sa središnjim likom, Markom Čaklovićem, El Shatt boravkom jugoslavenskih izbjeglica, pretežno iz Dalmacije, uglavnom iz partizanskih obitelji, u izbjegličkom logoru El Shatt u Egiptu, od kraja 1943. do početka 1946. g. O jednoj mladosti uvelike je autorov autobiografski odsječak, dočim su se događaji u El Shattu odvili desetljećima prije njegova rođenja, no i ovdje je poriv za stvaranjem slikopisa pobuđen otponcem iz područja filmaševe privatnosti. Odjavnicom filma na kojoj stoji „Mom nonotu Karlu Pansiniju/To my Grandad“, uz fotografiju nasmijanog čovjeka s lulom, u partizanskoj odori, s krovištem elšatovskog šatora u pozadini, naslutit ćemo da je i filmašev nono, djed, bio u El Shattu, a to će potvrditi prateći novinski/portalski i ini intervjui u kojima Ramljak veli kako je prvi poticaj za snimanje tog djela dobio kad su u kućnoj ostavštini razmjerno nedavno pronađeni dnevnici pokojnog djeda, liječnika, preminulog još prije pedesetak godina, vođeni u El Shattu, a za koje nitko u obitelji nije znao.
Oba su filma, također, usmjerena na prikaz zajednice koja se izdvaja iz okoline u neki, možemo reći, drugi svijet, u kojemu (privremeno) traži i pronalazi izlaz ili odmak od prevladavajuće stvarnosti. U O jednoj mladosti to je određena i specifična, ali istovremeno tipična malena mladenačka družina što u trenucima ili razdobljima intenzivne bliskosti postaje, odnosno ćuti se ćelijom, entitetom za sebe kojemu uspijeva oteti se standardu realiteta i očekivanja koji im nisu po volji te, koliko god skromno, barem nakratko živjeti po vlastitim pravilima, djelomice ostvariti svojevrsnu idilu. U El Shattu posrijedi je doslovni, konkretan, fizički odlazak tridesetak tisuća ljudi iz zemlje u kojoj bjesni rat na drugi kontinent, u svojevrsnu oazu mira i sigurnosti, makar i u vrlo šturim i ne posve bezopasnim uvjetima. I tu će osjećaj neupitne pripadnosti i zajedništva doprinijeti tomu da će neki (mnogi?) zbjegovci osamdesetak godina poslije govoriti kako im je to bilo jedno od najljepših razdoblja života.
Uz pomoć saveznika, ponajprije Britanaca, ali uvelike vlastitim snagama, život u El Shattu, posred ničega, u klimi vrelih dana i hladnih noći, gdjekad presijecanoj oštrim vjetrom ghiblijem, bio je izvrsno samoorganiziran. Nije bilo plandovanja, dangubljenja, dosađivanja, neprestano se nešto radilo i obavljalo, no, veli jedna od sudionica, nikad se, ni prije ni poslije, nije osjećala tako slobodno kao tad i ondje. Osim što zaokruženo pripovijeda priču o povijesnoj epizodi, El Shatt – nacrt za utopiju nenametljivo zrači duhom plemenitosti i nesebičnosti koji je, dojam je, vladao u improviziranom šatorskom naselju na pijesku sinajske pustinje. Ramljaku nije teško povjerovati kad kaže da takvu tezu nije forsirao niti unaprijed zamislio, već da je tijekom rada na filmu naprosto usvojio ton koji su, posve prirodno i spontano, odredili sugovornici.
