Nije jednostavno pisati o žanrovima. Ni sam pojam nije lako odrediti niti je on jednoznačan. U filmskoj teoriji tako imamo rodove i žanrove, iako je potonja riječ posuđenica, u hrvatski jezik došla iz francuskoga, od riječi genre, koja opet znamenuje rod ili vrstu. Rodovi su u filmu neka opća, temeljna značajka kojima perceptivno razlučujemo osnovne granice među različitim filmovima te se obično navodi šest rodova, poput igranoga, dokumentarnoga, animiranoga, obrazovnoga, propagandnoga (reklame) i eksperimentalnoga filma, dok je žanr, pak, rodovska podvrsta koja se uglavnom pripisuje igranomu filmu.
Na još smo skliskijem terenu ako bismo htjeli razmotriti kritičko vrednovanje žanrova kroz povijest. Ovisi, dakako, što se uopće u kojem trenutku doživljivalo žanrom i tko kritički procjenjuje njegovu estetsku vrijednost. Zato je svaka generalizacija reduktivna. No, opet, neću pogriješiti ako napišem da su se neki književni ili filmski žanrovi, primjerice, u određenim društvenim i intelektualnim krugovima gledali kao manje vrijedni od nekih drugih, ili, eventualno, nisu se smatrali skoro uopće vrijednima, ako bi potpali pod tako zvanu trivijalnu ili nisku umjetnost namijenjenu puku, za razliku od one koja se proglašivala estetski vrijednom, visokom umjetnošću.
U praksi se sve to još i više zapetljava budući da su žanrovi rijetko kada čisti, odnosno često se miješaju sastavnice više njih, a u narativnim tvorevinama poput romana ili cjelovečernjih igranih filmova, osim toga, važno je i na koji su način one povezane u cjelinu. Pa tako ubojstvo može biti pokretač radnje u nekom detektivskom romanu Agathe Christie (vjerojatno u malo kojem nije), ali i u socijalno-psihološkom, kao što je to Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga. No dok je u romanima Agathe Christie u prvom planu zagonetka ubojstva koju treba odgonetnuti, kod Dostojevskoga su to društvene, moralne i duševne implikacije zločina.
U zadnjih nekoliko desetljeća, možda suprotno nekom općem dojmu, ne može se reći da se u Hrvatskoj nisu snimali žanrovski filmovi. Dapače. Ipak, kad ih malo pobliže promotrimo, opažamo da je riječ ponajviše o komedijama ili dramama, s većim ili manjim doticajima drugih žanrova, naprimjer, spomenutim kriminalističkim, no i u takovima uglavnom su u prvom planu socijalni ili psihološki aspekti karakteristični za dramu. Ako u razmatranje uvedemo i način pripovijedanja, odnosno vrstu narativnoga fokusa, vidjet ćemo da prevladava klasična karakterizacija kroz dijalog i verbalni sukob. Karakterizacija kroz akciju, a što bi, uvjetno rečeno, bila karakteristika tvrdog žanrovskog filma, jako je rijetka.
To je opazio i Hrvoje Sadarić, scenarist-amater, a po struci diplomirani politolog i službenik u Hrvatskom saboru, napisavši prije desetak godina scenarij za film F20, koji je na jednom natječaju zapazio redatelj Arsen Anton Ostojić te se dosta godina poslije odlučio po njem snimiti film. U jednom intervjuu Sadarić napominje da mu je nakana bila stvoriti zanimljivu pripovijest koja bi se odmaknula od socijalnoga i političkoga konteksta kojim su optršeni hrvatski filmovi te upravo žanrovski zabaviti publiku. Okvirno, za F20 bi se moglo reći da je psihološki triler. A je li i uspješan, i je li to i doista, ili je nešto drugo, odgovorit ću uskoro.
Radnja je filma vrlo jednostavna: Martina (Romina Tonković) i Irena (Lana Ujević) dvije su prijateljice studentskoga uzrasta koje planiraju na par dana otići na mitsko partijanersko mjesto Zrće na Pagu. No Martina ima strogoga samohranoga oca (majka joj je umrla dok je bila mala) kojemu na ljetnim praznicima mora pomagati u pizzeriji i koji za to ne želi ni čuti. U međuvremenu upoznaje tajanstvenoga mladića Filipa (Filip Mayer) koji dva puta dnevno naručuje pizzu upravo iz njihove obiteljske pizzerije (“Da ti pravo kažem, kume, da nema njega, sad bi propali”, govori Martinin otac Mate /Mladen Vulić/ svojemu prijatelju policajcu Baji /Alen Liverić/). Pizze mu dostavlja Martina jer im je dostavljač na godišnjem. I kako to u psihološkom trileru mora biti, ispostavlja se da Filip nije ono što se čini da jest – pristojan, drag i povučen mladić – ili smo možda već od početka znali da to ni nije?!
Teško je odrediti odakle početi, ali F20 u svakom slučaju pokazuje koliko je teško, prvo, napisati, a onda i režirati, recimo, psihološki triler. Ovdje je sve izvrnuto na glavu, a da je malo vjerojatno da je to bila i autorska nakana. Film se otvara scenama partijanja na Zrću i tekstom kojim se ispisuje dijagnoza za klasifikaciju shizofrenije te njezina šifra u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (F 20). No vrlo brzo bit će nam jasno na koji se to lik odnosi pa neke napetosti neće biti. Neće biti ni trilerske jeze jer je film režiran kao klasična drama s hrpom izlagačkih retrospekcija tek vizualno odvojenih od glavnoga vremenskoga tijeka radnje (a katkada niti to), što otežava njezino praćenje i uživljavanje potrebno za triler.
Do otprilike druge polovice filma u njemu nema nikakvih kriminalnih radnji već se on odvija kao psihološka i socijalna drama dvoje mladih (djevojke koja je ostala bez majke i pomaže ocu da prežive te povučenoga, asocijalnoga mladića), dakle, tu je sve ono što je što je scenarist Sadarić htio izbjeći.
Zanatska je razina scenarija, nažalost, jako loša – mijenjaju se žanrovski fokusi bez reda i smisla: mladenački film i parodija (teško je reći je li i svjesna), o dvije hiperseksualizirane prijateljice koje izvrću rodne stereotipe, svršava se u stranputici, bez mogućega skretanja toga odvjetka u triler (kao, naprimjer, u filmu Kuc kuc /Knock Knock, Eli Roth, SAD/Čile/Izrael, 2015./); to se pak miješa sa socijalnom i psihološkom dramom, da bi se odjednom prešlo u kriminalistički film potjere i sve se završilo kao triler, odnosno horor. Problem je u tomu što ništa od toga ne teče prirodno, nego se prelazi doimlju krajnje nezgrapno, likovi iznenada mijenjaju svoje ponašanje, praktički u jednom kadru, ili narativno potpuno bizarno nestaju iz filma, kao da ih je neoprezni roditelj zagubio negdje u prepunom trgovačkom centru ideja.
A kad je sve tako naopako postavljeno, teško je uopće govoriti o režiji i glumi. Zapravo, moglo bi se reći da F20 u najvećem svom dijelu ispada trash film. A kakva je to vrst filma opisuje filmski kritičar Nenad Polimac u svom tekstu Hrvatski trash film; takova filmska poetika “pojednostavljuje žanrovske obrasce, ne mari za standarde dobrog ukusa i rado gomila prizore seksa i nasilja”, odnosno “izlet je u područje suludosti koji ne uključuje povratak u normalnost”, da prigodno završim osvrt na film koji u svom naslovu ističe dijagnozu za shizofreniju, koje u filmu nema. Ili makar je nema nitko od likova.
