Nije rijetkost, štoviše učestala je praksa da knjige filmskih kritičara i filmologa budu zbirke njihovih prethodno objavljenih tekstova, uz eventualno pokoji premijerni, napisan baš za tu priliku. Pojava posve razložna, jer time se na jednom mjestu, pregledno i lako dostupno, okupljaju članci nekog autora prethodno rasuti ovdje i ondje.
Katkad je u takvim objedinjenjima riječ o malne arheološkom sabiranju objava toliko zametenih u davnašnjim publikacijama da su se do uknjiženja, tek uz malčice pretjerivanja, mogle smatrati i izgubljenima – posljednji put javno su viđene prije mnogo desetljeća i onda, kao što već biva s većinom u novinama objelodanjenih članaka, već sutradan, bez obzira na njihovu kakvoću i vrijednost, postale nevažna i neaktualna “jučerašnja vijest”. Zoran primjer dragocjenih arheološko-istraživačkih pothvata u tom smislu predstavljaju, recimo, knjige što nakon smrti Ante Peterlića ponovno predstaviše mnoge njegove tekstove o kojima su ponešto možda znali tek najupućeniji: Rani radovi… i još ponešto (ur. Veljko Krulčić, Vedis, Zagreb, 2018) ili Iz povijesti hrvatske filmologije i filma (ur. Nikica Gilić, Leykam International, Zagreb, 2012).
Češće je, međutim, da se ukoričuju razmjerno recentna djela medijski prisutnih, aktivnih autora – možemo reći “na vrijeme”, čime se izbjegavaju poteškoće naknadnog “arhivorudarenja”. Ovisno uglavnom o uredničkim nakanama i usredotočenosti, takve zbirke mogu biti i “samo” dobrodošle zbirke, ali i knjiško štivo u kojem ovakvim ili onakvim (“montažnim”, dramaturškim…) razvrstavanjem građe pojedinačni, izvorno samostalno, zasebno, jedinično objavljeni tekstovi, u novoosmišljenom kontekstu i u neposrednom odnosu s ostalima, prodišu na neki drukčiji način.
Među izdanjima izrazitije kontekstualno-profilne začudnosti, osebujnošću se, primjerice, ističe skladno neskladan složenac Sto godina filma i nogometa (ur. Stjepan Šešelj, Hrvatska kulturna zaklada – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2003) u kojemu su objedinjeni zapisi Zorana Tadića, nogometnog kibicera, i istog tog Zorana Tadića, filmofila-filmskog kritičara.
U ovom su se stoljeću i u nas već uvelike odomaćili kovanica i pojam filmozofije, koji, svakomu je na prvi pogled jasno, označavaju (nekakvo?) filozofiranje o filmu. Iako duhovito i spretno sročena, nekomu možda čak i rugalačko-ironičnoga prizvuka, kovanica filmozofija u osnovi vrlo ozbiljno, bez ikakve šale, označava promišljanje o filmu iz očišta filozofskih disciplina, a njome se bave (naj)ugledni(ji) filozofi osobito zainteresirani i za filmsku umjetnost. Imena velikana filozofske misli Jeana Baudrillarda, Gillesa Deleuzea, Jacquesa Rancièrea, Slavoja Žižeka… zacijelo su poznata svakom ovdašnjem pokloniku filma, čak i ako nije ni bacio oko na njihove rasprave o mogućnostima pokretnih slika.
Filozofija otpora (Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, 2019) Marijana Krivaka (r. 1963) sastavljena je od već objavljenih, razmjerno novijih (najstariji potječe iz 2010. godine) autorovih tekstova, uz jedan, završni “Par crtica o novome (po-mo?) fašizmu i nekropolitici”, prethodno neobjavljen. Posrijedi jest filmozofska knjiga, a težište joj je više na razmatranjima vezanima uz filozofiju, negoli uz film. Filmskokritičarski veteran, dobitnik nagrade HDFK-a Vladimir Vuković za najboljeg filmskog kritičara u 2018. godini, Krivak je doktorirao filozofiju i redovni je profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku. Stoga se njegovo filmozofsko opredjeljenje doima posve naravnim i nesumnjivo je dobrodošao prinos širinama teorijskog sagledavanja kinematografije i filmske umjetnosti u nas.
Otprilike dvije trećine Filozofije otpora jedva da i spominju film. Prvih stotinjak, od 166 stranica knjige, iz više se kutova ponajprije bavi razmišljanjima o pitanju što je to filozofija danas, u 21. stoljeću, a time neizbježno i onime što je filozofija uopće, oslanjajući se na brojne predšasnike, poput Aristotela, G. W. F. Hegela, Martina Heideggera, Deleuzea, Alaina Badioua, Jean-Luca Nancyja, Giorgia Agambena, Roberta Esposita… Iako će laiku nedovoljno upućenom u filozofske tomove većina ispisanog biti teže prohodna, Krivak uočljivo slijedi put određen naslovom, odnosno iznosi teze i argumente kojima nastoji odgovoriti na (vlastito) retoričko pitanje: “Može li uopće biti ikakove drukčije filozofije od filozofije otpora?”
Odgovori, među inime, vode i prema tomu da je, kako je studenta Krivaka (i kolege mu) još prije više desetljeća uputio profesor Branko Despot, filozofiju, a da to ima nekoga smisla, moguće poučavati još samo na umjetničkim akademijama. Prihvatimo li knjigu Filozofija otpora kao literaturu o filmu, odugačak “uvodnik” dovodi do tri teksta u kojima autor (napokon?) “prelazi na (filmsku) stvar” i s predstavljenih filozofskih stajališta supostavlja odnos anti-slikarstva Julija Knifera i kratkotrajnog pokreta anti-filma (u nas, s početka 1960-ih godina, pod čelništvom Mihovila Pansinija) te preglavljuje značenja i ideje koje, ponajprije pričom i sadržajem unutar društveno-ideološkog konteksta u kojem su ostvareni, nose dva suvremenija cjelovečernja igrana filma, američki Ona (Her, 2013) Spikea Jonzea i hrvatski Metastaze (2009) Branka Schmidta, po scenariju Ive Balenovića i Ognjena Sviličića, a po istoimenu Balenovićevu romanu iz 2006. godine.
Krivakovi napisi o filmu, njegovom je štiocu dobro poznato, vazda jesu filmozofski. U kontekstu ove knjige, opasane “tvrđom filozofijom”, možemo ih doživjeti i kao filozofske rasprave što se služe filmskom građom, u nastojanjima pisca da, u skladu s onime kako suvremenog intelektualca odrediše Michel Foucault i Gilles Deleuze, zainteresiranom primatelju ne bude savjetnik, tumač i kritičar, već da mu (velikodušno, s povjerenjem) ponudi alate za analizu.