Iako je nakon svog prethodnog filma The Other Side of Hope (2017) najavio povlačenje iz kinematografije, finski sineast najzaslužniji za globalni uspon kinematografije svoje zemlje Aki Kaurismäki se vratio. Ne samo kinematografiji, već i svojoj dobro poznatoj poetici vremena koje stoji negdje od polovice prošlog stoljeća, a i svojoj takozvanoj „Proleterskoj trilogiji” (sačinjavaju ju filmovi Shadows in Paradise iz 1986, Ariel iz 1988, te The Match Factory Girl iz 1990. godine) koja ga je i lansirala u orbitu europskih i globalnih redatelja. Film Fallen Leaves osvojio je nagradu žirija na svojoj premijeri u Cannesu, a trenutno se na festivalskoj turneji zaustavio u Karlovym Varyma, odakle i donosimo ovaj tekst.
Tko je upoznat s autorovom poetikom, Fallen Leaves ga neće naročito iznenaditi. Milje je radnički i nekako gubitnički, naše junake, bezmalo nesuđene ljubavnike, loša sreća prati bezmalo od rođenja, ali oni se s time nose na drugačije, reklo bi se nekompatibilne načine, zbog čega teško mogu i opstati kao par. Ansa (Pyösti) je blagajnica u samoposluzi koja zbog humanog pokušaja zaobilaženja pravila gubi svoj prvi posao na filmu, pa nalazi sve lošije poslove, prvo kao kuhinjska pomoćnica u sumnjivom baru, a onda kada vlasnika uhapse baš na dan za isplatu plaće, i u tvornici. Ansa se, dakle, radom, strpljivošću i upornošću bori za svoje mjesto pod Suncem. Nasuprot njoj stoji Holappa (Vatanen), građevinski radnik čije ime vjerojatno nitko ne zna. On također gubi svoje poslove, ali prije svega svojom krivicom jer se sa svojim nedaćama nosi pomoću votke koju pije uvijek i svugdje. Ansa, pak, dolazi iz obitelji koju je alkohol rasturio, pa je čvrsta u stavu da ne želi alkoholičara za životnog suputnika.
Njih dvoje se upoznaju na karaokama u mračnom baru i sa, čini se, samim sumornim pjesmama svih žanrova, od klasike, preko polke, šlagera i „rautalanke” do rokenrola, i to gotovo slučajno. Prvo, zato što Holappa nije ni želio ići na karaoke, jer „pravi muškarci ne pjevaju”, ali je ipak pošao da radi društvo svojem kolegi Huotariju (Hyytiäinen) s kojim se i inače često upušta u filozofska nadmudrivanja. Upravo će Huotari svojom pjesmom privući pozornost Ansine bivše kolegice Liise (Koivu), a oboje će figurirati kao svojevrsni sekundanti i ljudi od povjerenja ljubavnicima koji se traže, a nikako se ne mogu naći. Još jedan slučajni susret između Anse i Holappe će se, nakon kulminacije dana u kinu (osim karaoka, i kino igra važnu ulogu u filmu, a autor nam šaljivo citira svog prijatelja Jima Jarmuscha čiju „treš” zombi-komediju The Dead Don’t Die ironično dovodi u vezu s Godardom i Bressonom), opet nesretno obrnuti, kao i svaki njihov ponovni susret.
Iako nas mizanscenom baziranom na zapuštenim eksterijerima i spartanski namještenim interijerima, te analognom fotografijom u toplim tonovima na 35-milimetarsku vrpcu (direktor fotografije je opet Timo Salminen) Kaurismäki navodi na prošla vremena, on će nas opet podsjetiti da smo ipak u ružnoj sadašnjosi, a ne u ružnoj prošlosti. Tehnologije je u filmu, doduše, minimalno, ali će nas autor na druge načine, što indirektne (jasno, radnička prava stoje još slabije čak nego u „Proleterskoj trilogiji”), što direktne (svi slušaju radio, a glazbu na njemu prekidaju vijesti o ruskim ratnim zločinima u Ukrajini), podsjetiti.
Naravno, kod Kaurismäkija nema ni „popovanja”, ni propovijedanja, ali zato ima stoicizma koji skupa s crnilom, relativnom tišinom i gorkom ironijom čini specifičnu mješavinu koju poznajemo kao finski humor. Autor je na svom prirodnom terenu u žanru komedije apsurda, a tom ugođaju čak pomalo i doprinosi lagano ukočena gluma, te deklamatorni ton u izgovaranju replika. Sve to, pak, obitava u jednom okviru punom topline i simpatije za vlastite likove, za koje autor tako zdušno „navija” da ne postoji razlog zašto i mi ne bismo učinili isto. Fallen Leaves možda nije najsvježiji i najinovativniji Kaurismäkijev film, zapravo ćemo u njemu vidjeti malo toga što već nismo vidjeli kod autora, ali je zato nepogrešivo njegov, apsolutno iskren i vrijedan gledanja.
