Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Hrvatska kinematografija – osvrt na 2019.

Posljednji Srbin u Hrvatskoj - redatelj: Predrag Ličina
Posljednji Srbin u Hrvatskoj – redatelj: Predrag Ličina

Vodeća težnja ovogodišnjeg osvrta nije bila temeljito i sveobuhvatno pokriti najvažnije i najdominantnije dosege, zgode i nezgode hrvatske kinematografije u protekloj godini, nego ponuditi pregled u odrazu šarolikosti interesa pojedinih filmskih kritičara. Ponešto iz glavne struje stoga je (možda) izostavljeno, ponečemu s (naizgledne) margine (prizme „zanimanja medija i javnosti“) ovdje je poklonjeno više pozornosti.

O estetski i emocionalno dojmljivom sljubljivanju dokumentarnoga i igranoga u filmu koji je osvojio najviše Zlatnih arena na 66. Pulskom filmskom festivalu, Dnevniku Diane Budisavljević Dane Budisavljević, piše Marijana Jakovljević. Osvrće također i na u nas inovativne domete prvog cjelovečernjeg igranog znanstveno-fantastičnoga filma za djecu u Hrvatskoj nakon rata, Moj dida je pao s Marsa Marine Andree Škop i Dražena Žarkovića te na vrijednosti minimalističkog prosedea u Ljetnikovcu Damira Čučića i Ladi Kamenski Sare Hribar i Marka Šantića.

Dragan Jurak Generala je Antuna Vrdoljaka promotrio i u svjetlu televizijskog prikazivanja istoimene serije koja je pobudila iznimnu pozornost i burne reakcije javnosti, kao i kroz očište pitanja o državotvornom filmskom narativu u hrvatskoj kinematografiji. O filmskom promišljanju nacionalnoga preglavljuje i Tomislav Čegir pišući o Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj Predraga Ličine. Miru Frakića Lada je Kamenski  Sare Hribar i Marka Šantića potaknula na tematizaciju odnosa radnica, umjetnosti i slobodnoga tržišta, dok Krešimir Košutić razmatra psihološki triler F20 Arsena Antona Ostojića u odnosu prema žanrovskom. Damir Radić opisuje i komentira svoje sudjelovanje u tri filma – vlastitom cjelovečernjem redateljskom debiju Posljednji dani ljeta kojem je većinski autor, Ljetnikovcu Damira Čučića u kojem je glumac i suscenarist te Dopunskoj nastavi Ivana Gorana Viteza u kojem je glumac-statist sa zadatkom.

Osim o cjelovečernjim igranim filmovima koji su vazda u prvom planu, razmišljalo se i o drugim vrstama, rodovima i temama. Pišući o usponu hrvatske animirane lutke (Udahnut život Ivane Bošnjak i Thomasa Johnsona, Zagubljena sjećanja Ivane Radić, Neobična kupka gospodina Otmara Nike Radasa), Božidar Trkulja primjećuje da je prošla godina iznjedrila gotovo jednak broj hrvatskih lutkarskih filmova kao i cijelo prošlo stoljeće, a taj je bum slučajno, ali odgovarajuće, popraćen i objavljivanjem knjige Filmska lutka Midhata Ajanovića Ajana, o povijesti svjetske lutkarske animacije.

Na primjeru nekoliko dokumentarnih filmova (Tusta Andreja Korovljeva, Fajront Davida Lušičića, Kozibrod Barbare Radelje, Na vodi Gorana Devića, dokumentarno-igrani Dnevnik Diane Budisavljević Dane Budisavljević) Nino Kovačić uspoređuje slikopisni dokumentarizam i mitotvorstvo. O živom djelovanju samostalnih i neprofesijskih autora koji zahvaljujući razvoju tehnologije danas mogu biti samostalniji nego ikad prije i postizati visokoprofesionalne rezultate pišu Igor Jurilj, u polju glazbenog videospota, i Janko Heidl, u širem polju neprofesijskoga filma.

Zbrajajući rezultate gledanosti hrvatskih cjelovečernjih igranih filmova koji su se prikazivali u kinima tijekom prošle godine (260 tisuća kino-posjetitelja), Veljko Krulčić drži da 2019. u tom pogledu ne možemo smatrati uspješnom, osobito usporedimo li brojke s onima u susjednoj Srbiji. U godini iza nas zatvoreno je zagrebačko kino Europa, a Marijan Krivak o tomu sjetno, ali s vjerom u princip nade, meandrira pod egidom Mišljenje nije u modi. Kino, pak, Tuškanac, u istom gradu, posljednjih je godina živnulo, a o izazovima osmišljavanja edukativnih programa iz povijesti hrvatskoga filma piše njihov suautor Juraj Kukoč. Briga o filmskom nasljeđu u 2019. je, između ostaloga, očitovana i u restauraciji Kuće na pijesku (1985) Ivana Martinca, cjelovečernjeg igranog filma koji je maestralno snimio prošle godine preminuli Andrija Pivčevićuskrsnuće Martinčeva jedinstvenoga slikopisa i odlazak barda filmske fotografije, u tekstu Slike bez kraja, uvezuje Višnja Vukašinović.

U godini iza nas objavljeno je više zanimljivih knjiga o filmu, a ovdje osvjetljavamo dvije: Lana Bunjevac piše o monografiji Sergije Glumac: grafika, grafički dizajn, scenografija Lovorke Magaš Bilandžić posvećenoj jednom od najznačajnijih autora filmskih plakata u Hrvatskoj između dva svjetska rata, a Janko Heidl[margina]Janko Heidl je urednik temata Hrvatska kinematografija – osvrt na 2019.[/margina] o Filmskoj gramatici videoigara  Ilije Barišića koji pionirski propituje prikladnost filmološkog okvira za promišljanje naravi i načina doživljaja videoigara.

 

I na koncu, no ne i najmanje važno, tu je i razgovor Blanke Uzelac s filmskim kritičarem Aldom Paquolom, prošlogodišnjim dobitnikom nagrade HDFK Vladimir Vuković za životno djelo.

 

Tablice s ocjenama kritičara koji su glasali za najbolji igrani film u 2019. godini možete preuzeti ovdje.

Oznake:
Picture of Janko Heidl

Janko Heidl

Janko Heidl (Zagreb, 1967), studirao je filmsku režiju na ADU u Zagrebu. O filmu piše od konca 1980-ih za razne tiskovine i elektronske medije, najdulje u Večernjem listu (1994-2009).

Svi članci

Posljednje objave