Beskrvnost i kolotečinu u pandemijski “okovanoj” kinematografiji nakratko je jesenas prekinuo izbor Dopunske nastave Ivan-Gorana Viteza kao hrvatskog kandidata za nagradu Oscar u kategoriji stranih filmova, filmova izvan engleskog govornog područja. Naime, u konkurenciji je bio i film Dnevnik Diane Budisavljević Dane Budisavljević, kojega je veći dio filmske “javnosti” smatrao logičnijim izborom u odnosu na Vitezov film. Pogotovo kada se saznalo da je bosanskohercegovački kandidat Quo Vadis, Aida? Jasmile Žbanić, a srpski Dara iz Jasenovca Predraga Antonijevića. Dva filma iz nama susjednih zemalja s izrazitom političkom konotacijom i kontroverzama samima po sebi. Bilo kako bilo, mislim da su šanse Dopunske nastave da uđe i samo u užu listu nominiranih filmova manje nego što su šanse svakog našeg prosječnog igrača Eurojackpota da dobije – premiju!
Ako se situacija s pandemijom “normalizira”, onda će kao i ranijih godina dio producentske, autorske i glumačke ekipe Dopunske nastave nekoliko dana “na račun” javnih sredstava provesti na zapadnoj obali Amerike i u Los Angelesu. Naravno, nema zbog toga nikakve osude, samo bilježim činjenice i saznanja koja imam.
Ovaj friški detalj iz našeg filmsko-kinematografskog života neposredan je povod za malo proširenje teme. I za podsjetnik na ono što se događalo “jučer, u bližoj i u daljoj prošlosti”, što do sada nije bilo sistematično i pregledno prikazano na jednom mjestu, a vezano je za ono što se kolokvijalno naziva “nominacije za Oscara”, 93. po redu. Postoji u svemu tome uostalom, ako ništa drugo, i jedan detalj na kojega možemo biti – ponosni! Hrvatska je, naime, prva od država nastalih na razvalinama bivše Jugoslavije imala svoga predstavnika u kategoriji stranih filmova. Zahvaljujući sinergiji između niza naših filmaša, pa i njihovog “domoljubnog zanosa”, još dok su na ovim prostorima de facto trajali ratni sukobi Hrvatska je uspjela dobiti mogućnost da samostalno kandidira svoj film za nagradu Oscar. Dogodilo se to već 1992. godine.
Prvi film koji je predstavljao našu kinematografiju bio je Priča iz Hrvatske Krste Papića za 65. po redu dodjelu nagrade Oscar. Nakon njega do danas je kandidirano još 28 filmova (među njima su bili i dugometražni crtić, televizijski film, nekoliko niskobudžetnih ostvarenja…), ali niti jedan među njima nije ušao među pet nominiranih. Štoviše, nije ušao niti u “uži izbor” kojeg čini devet djela.
Slovenija se uključila godinu dana nakon Hrvatske – 1993. s filmom Ko zaprem oči Francija Slaka. Godine 1994. priključile su se Makedonija (kandidat je bio Prije kiše Milče Mančevskog), Srbija / Jugoslavija (filmom Vukovar, jedna priča Bore Draškovića) te Bosna i Hercegovina (Magareće godine Nenada Dizdarevića).
Inače, posljednji jugoslavenski film, iz razdoblja tzv. socijalističke kinematografije, kandidiran za Oscara bio je 1991. Original falsifikata srpskog redatelja Dragana Kresoje.
Podsjetimo se svih hrvatskih filmova i njihovih redatelja koji su dobili “zeleno svjetlo” da se natječu za Oscara:
2020. – Dopunska nastava, r. Ivan Goran Vitez
2019. – Mali, r. Antonio Nuić
2018. – Osmi povjerenik, r. Ivan Salaj
2017. – Ne gledaj mi u pijat, r. Hana Jušić
2016. – S one strane, r. Zrinko Ogresta
2015. – Zvizdan, r. Dalibor Matanić
2014. – Kauboji, r. Tomislav Mršić
2013. – Halimin put, r. Arsen Anton Ostojić
2012. – Ljudožder vegetarijanac, r. Branko Schmidt
2011. – 72 dana, r. Danilo Šerbedžija
2010. – Crnci, r. Goran Dević i Zvonimir Jurić
2009. – Kenjac, r. Antonio Nuić
2008. – Ničiji sin, r. Arsen Anton Ostojić
2007. – Armin, r. Ognjen Sviličić
2006. – Libertas, r. Veljko Bulajić
2005. – Ta divna splitska noć, r. Arsen Anton Ostojić
2004. – Duga mračna noć, r. Antun Vrdoljak
2003. – Svjedoci, r. Vinko Brešan
2002. – Fine mrtve djevojke, r. Dalibor Matanić
2001. – Kraljica noći, r. Branko Schmidt
2000. – Maršal, r. Vinko Brešan
1999. – Crvena prašina, r. Zrinko Ogresta
1998. – Transatlantik, r. Mladen Juran
1997. – Čudesne zgode šegrta Hlapića, r. Milan Blažeković
1996. – Nausikaja, r. Vicko Ruić
1995. – Isprani, r. Zrinko Ogresta
1994. – Vukovar se vraća kući, r. Branko Schmidt
1993. – Kontesa Dora, r. Zvonimir Berković
1992. – Priča iz Hrvatske, r. Krsto Papić
U ovih 29 godina triput su bili nominirani filmovi Branka Schmidta, Zrinka Ogreste i Arsena Antona Ostojića. Dvaput su pak bila nominirana ostvarenja Vinka Brešana, Dalibora Matanića i Antonia Nuića. Jedina dva naslova koja su, po meni, imala barem “nekakve” šanse da uđu u širi izbor, kako po svojim kvalitetama, tako još više po samim filmskim pričama koje su u suglasju s preferencijama i trendovima Akademijinih glasača, bila su Halimin put i Zvizdan.
Što se tiče razdoblja kada je hrvatski film bio “sastavni” dio jugoslavenske kinematografije, dakle u razdoblju od 1945. do 1991. godine, za Oscara su kandidirani sljedeći filmovi nastali pod okriljem zagrebačkog producenta Jadran film, uz izuzetak posljednjega na ovom popisu kojeg je producirala Uranija film:
Cesta duga godinu dana, r. Giuseppe De Santis, 1958.
Vlak bez voznog reda, r. Veljko Bulajić, 1959.
Deveti krug, r. France Štiglic, 1960.
Skoplje ’63., r. Veljko Bulajić, 1964.
Sarajevski atentat, r. Veljko Bulajić, 1975.
Izbavitelj, r. Krsto Papić, 1976.
Okupacija u 26 slika , r. Lordan Zafranović, 1978.
Čovjek koga treba ubiti, r. Veljko Bulajić, 1979.
Život sa stricem, r. Krsto Papić, 1988.
Bitka na Neretvi (1969) Veljka Bulajića također je bila nominirana – za 42. dodjelu 1970. godine – ali u produkcijskom smislu to nije hrvatski film. Dakle, Bulajićevi filmovi su sveukupno sedam puta (jer šestorici spomenutih filmova treba pridodati i bosanskohercegovačku produkciju Kozara iz 1962), imali “čast” predstavljati domicilnu kinematografiju u Los Angelesu.
Podsjetimo se, Cesta duga godinu dana, Deveti krug i Bitka na Neretvi ušli su među pet filmova o kojima su tajnim glasanjem odlučivali članovi Akademije, što ako ništa drugo svjedoči i o vrijednosti samih filmova i cjelokupne (tada jugoslavenske) kinematografije u tom razdoblju.
