Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

I jednostavan i monumentalan film

Naslov originala: Anatomie d’une chute | Godina: 2023 | Trajanje: 150 minuta | Zemlja proizvodnje: Francuska | Režija: Justine Triet | Scenarij: Justine Triet, Arthur Harari | Glumci: Sandra Hüller, Swann Arlaud, Milo Machado Graner, Antoine Reinartz, Samuel Theis, Jehnny Beth, Anne Rotger, Camille Rutherford | Producent: Les Films Pelléas, Les Films de Pierre
Anatomie d’une chute - redateljica: Justine Triet
Anatomie d’une chute – redateljica: Justine Triet

Festival u Cannesu nije samo filmski festival, pa čak ni samo najveći i najznačajniji filmski festival. Cannes postavlja standarde i diktira trendove onako kako drugi festivali, ma kako veliki ili bogati bili, jednostavno ne mogu. Zato Zlatna palma znači ipak nešto više od Lava ili Medvjeda, pa se njen dobitnik uzima „pod lupu” i cijedi kroz „sito” raznih teorija. Jedna od glavnih je ta da Palma dodijeljena francuskom filmu znači ili političku izjavu ili je posljedica razlaza u žiriju koji se onda rješava takvim kompromisom.

Ove godine u Cannesu je trijumfirao francuski film Anatomy of a Fall redateljice i koscenaristice Justine Triet, ali tu se nije radilo ni o političkoj izjavi ni o kompromisu. Naprotiv, favoriti su bili znani i ranije, Anatomy of a Fall bio je, sasvim zasluženo, visoko u tim krugovima, a odluku žirija se može osporiti možda određenim meritokratskim kriterijima u smislu evaluiranja nijansi koje su odlučivale, a nikako ju svoditi na političke trendove u filmskoj industriji ili na potvrdu glasina i teorija. Jer Anatomy of a Fall je rijedak film u današnje vrijeme koji je istovremeno i jednostavan i monumentalan.

Jednostavnost ovdje, dakako, ne znači odsustvo kompleksnosti tema kojima se film bavi i pristupa, već ponajprije označava lakoću s kojom je moguće film definirati. Anatomy of a Fall je, žanrovski gledano, sudska drama, i to dosta realistična i detaljistička, ali nikako okoštala i anakrona. Monumentalnost također ne potiče samo od trajanja filma (dva i pol sata, sasvim zaslužena i opravdana), premda je i to faktor, već od jednostavne čvrstine, snage i veličine filma kojeg nije moguće srušiti tek tako, niti u detaljima, a još manje kao cjelinu.

Uvodni dio smješten je na dan kobnog događaja. Spisateljica Sandra (Hüller) u kući koju dijeli s mužem i sinom daje intervju studentici iz obližnjeg grada. Za to vrijeme, njen muž Samuel, kojeg ne vidimo na ekranu, radi na renovaciji potkrovlja kuće i glasno pušta glazbu da ga motivira, jedna pjesma se vrti u krug, i to sve glasnije, zbog čega intervju mora biti prekinut. Njihov sin Daniel (Graner) za to vrijeme uzima obiteljskog psa-ljubimca (dobitnik Pseće palme, Messi, inače prava filmska zvijezda u svojoj kategoriji, budući da smo ga kao mlađeg imali prilike vidjeti u filmu Rams Grímura Hákonarsona) i s njim odlazi u šetnju zasniježenim planinskim i šumskim stazama. Kada se vrati, zatiče oca okrvavljenog, bez svijesti i bez daha, s ranom na glavi ispred kuće, glazba se još vrti nesmanjenom žestinom, pa pokušava i na kraju s mukom uspijeva dozvati majku koja je, navodno, prilegla, ona zove hitnu pomoć koja može samo konstatirati Samuelovu (kao truplo i u potonjim „flashback” scenama igra ga Samuel Thies) smrt i tijelo poslati na obdukciju. Nalazi iste nisu konkluzivni, zbog čega policija i tužiteljstvo otvaraju istragu sa Sandrom kao glavnom i jedinom osumnjičenom.

Iako se suđenje nominalno bavi utvrđivanjem istine i Sandrine eventualne krivice, obje strane pokušavaju posrednim dokazima uvjeriti vijeće i njegovu predsjednicu (Rotger) u svoja stajališta. Tužilaštvo predvođeno mladim i agresivnim odvjetnikom (Reinartz) drži da ga je Sandra u napadu bijesa gurnula preko ograde, a to potkrepljuje dokazima o njihovim međusobnim svađama, resantimanima, zamjeranjima, pa i Sandrinom bračnom nevjerom. S druge strane, obrana predvođena odvjetnikom Vincentom (Arlaud) brani teoriju da je Samuel mogao sam pasti nesretnim slučajem ili čak namjerno skočiti, budući da je patio od depresije. Jedini svjedok događaja, i to dosta posredni, je Daniel čija sjećanja na konkretne događaje koji su padu prethodili ipak nisu toliko čvrsta koliko on misli da jesu, što je posljedica traumatičnih iskustava, kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. „Prljavo rublje” se iznosi s obiju strana, a na kocki nije samo Sandrina sudbina, već i njen odnos sa sinom.

Sve je to upakirano, s obiljem detalja kojima se daje dovoljno prostora da shvatimo njihovu važnost, u „željezni” scenarij koji zajedno potpisuju redateljica i Arthur Harari, glumac, scenarist i redatelj filmova različitih profila. Dvije ključne vrijednosti tog scenarija, pored neprobojne čvrstine, su fluidnost kojom se dijalozi prebacuju s engleskog na francuski jezik i obratno (Sandra je, naime, Njemica, sa Samuelom je živjela u Londonu gdje su komunicirali na engleskom jeziku, Daniel je dvojezičan, a selo u kojem obnavljaju kuću nalazi se u Samuelovom rodnom kraju), te savršeno dozirani i na prava mjesta umetnute „flashback scene” kojima se gradira napetost. Režija Justine Triet jednako je sigurna, promišljena, ispunjena pravim odlukama i bez „paradnog” pokazivanja.

Prave odluke se u najvećoj mjeri svode na glumačku podjelu, od glavnih prema sporednijim likovima i sve do psa. Izuzetan je Milo Machado Graner kao Daniel, iako su tako dobra i zrela djeca u filmovima češća pojava nego u realnom životu, posebno ako su rođena u obitelji impulzivaca i umjetnika (i Samuel je pisac, manje uspješan od Sandre kojoj je zamjerio i to što ga je pretekla jer se bolje izborila za svoje vrijeme). Izvrsni su i profesionalni glumci koji ne dolaze nužno iz prvog ešalona francuske kinematografije u ulogama tužitelja, glavne sudionice i svjedoka, Swann Arlaud je vrlo dobar kao provincijski odvjetnik kojem je do svoje klijentice zapravo stalo, te Samuel Theis koji sa Sandrom Hüller ima snažnu „kemiju” u nekoliko zajedničkih ključnih scena.

Ali film ipak najviše nosi sama Sandra Hüller, jednako briljantna u momentima kojima se osvajaju nagrade (monolozi u povišenom emocionalnom registru), kao i u onim tišima. Glumica se proslavila ulogom u filmu Toni Erdmann (2017), odatle polako gradeći međunarodnu karijeru (između ostalog, i kod Triet u njenom prethodnom filmu Sibyl) koja je ove godine apsolutno „procvjetala” u Cannesu u dva ponajbolja filma glavne konkurencije festivala i dva osvajača najvećih priznanja. Grand prix je dodijeljen filmu The Zone of Interest Jonathana Glazera u kojem Hüller također igra glavnu ulogu, ali u potpuno drugačijem tipu od lika Sandre u filmu Justine Triet. Kod Glazera, ona, naime, igra „kraljicu Auschwitza Hedwig Höss, suprugu ratnog zločinca i upravitelja logora Rudolpha. Svakako možemo reći da je 2023. njena godina i očekivati nastavak njenih glumačkih bravura u pažljivo biranim međunarodnim projektima i u budućnosti.

Marko Stojiljković

Marko Stojiljković

Rođen u Beogradu 1983. godine. Završio osnovnu i srednju školu, kao i studije menadžmenta u kulturi i umjetnosti na Akademiji lepih umetnosti u rodnom gradu...

Svi članci

Posljednje objave