Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

In memoriam Borivoj Dovniković Bordo (1930-2022)

Borivoj Dovniković Bordo, snimljen u prosincu 2021. Autor fotografije: Jovica Drobnjak
Borivoj Dovniković Bordo, snimljen u prosincu 2021. Autor fotografije: Jovica Drobnjak

„Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje. Sa začinom, bez začina, na gotovo sto načina.“

Jedan od prvaka zagrebačke škole crtanog filma, svjetski relevantan autor animiranih filmova, karikaturist, strip-crtač, ilustrator i grafički dizajner Borivoj Dovniković Bordo (Osijek, 12. prosinca 1930. – Zagreb, 8. veljače 2022.) za svoja je umjetnička djela ovjenčan jedva preglednim nizom uglednih priznanja, kao i brojnim nagradama za životno djelo (među inime Zlatnim Oktavijanom HDFK-a 2014.), ne samo u domovini, nego i u svijetu. Kako to već biva, znalci i zainteresirani doista su i upoznati s mnogim njegovim vrijednim doprinosima animaciji, no vjerojatno nema osobe koja je na prostorima bivše Jugoslavije živjela šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a da joj u uhu još ne zvone gore napisani stihovi pjesme kojom su se na televiziji reklamirala jaja poljoprivrednog kombinata Agrokoka iz Imotskog. Osim što je bio autor pokretne slike naručenih reklamnih animiranih filmova, Bordo je bio i autor tog upečatljivo pamtljivog teksta – krilatice za koju će i danas mnogi pomisliti da je zgodno sročen znanstveno-liječnički savjet, a ne tek genijalno dosjetljiv domišljaj zaigranog autora reklame. U tom slučaju, današnjim pojmovnikom, vrhunskog copywritera, u vremenu EPP-a, ekonomsko propagandnog programa, u kojem za taj marketinški izraz jedva da smo, ako smo, uopće čuli.

Bordo je također potpisnik niza podjednako slavnih animiranih reklama za Eva sardine u konzervi, kojima je – tako su mu na njegov upit nevjernog Tome rekli naručitelji – doista naveo domaće kupce da kupuju baš sardine (i tune) Eva zadarske tvornice ribljih konzervi Adria, pri čemu su mnogi upravo ponukani tim reklamama uopće i postali sardinoljupci ili barem sardinojelci. Pogotovu djeca, najpodatnija publika animacije. „Nikad nisam pomislio da će muževni morž sa ženskim imenom postati tako popularan,“ prisjetio se Bordo više nego jednom.  Muževnom moržu-ribaru (morž, znamo, nije stanovnik Jadranskog mora, a kamoli njegov prepoznatljivi predstavnik) čiji lik i danas resi riblje konzerve Eva (sad pod okriljem koprivničke Podravke) zapravo je nadjenuto ime Šime, no ono je vazda ostalo prigušeno u pozadini.

Rečene reklame nisu Bordov najveći umjetnički domet, no njegova su nedvoumno najpopularnija djela, radovi koji su se čvrsto i trajno ugnijezdili u svijesti svakog stanovnika države, pa makar nemao pojma tko im je autor, niti za to mario. Reklamama za jaja Agrokoke i sardine Eva, Bordo se neizbrisivo utkao u teksturu zemlje u kojoj ih je ostvario.

Prvi Bordov profesionalni posao u animaciji bio je sudjelovanje u izradi pionirskog Velikog mitinga (1951) Waltera Neugebauera, a nakon desetljeća rada na tuđim animiranim filmovima u Zagreb filmu, kao redatelj debitira Lutkicom (1961). Otad će u tom polju autorski-redateljski potpisati tridesetak ostvarenja (od jednominutnih filmova do serijala), među kojima ih se najmanje polovica drži klasičnima. Među njima svako će toliko neki upitanik, stručnjak, filmski povjesničar izabrati ovaj ili onaj kao moguće reprezentativan primjer Dovnikovićeva dometa. Sad će to biti Ceremonija (1965), sad Krek (1967), sad Ljubitelji cvijeća (1970), Manevri (1971), Putnik drugog razreda (1973), N. N. (1977), Škola hodanja (1978), Jedan dan života (1982)… Znatiželja (1966) je, primjerice, uvrštena među osamdesetčetiri najbolja animirana filma 20. stoljeća (odnosno, dotad svih vremena) na festivalu u Annecyju 2000. g.

Poput najistaknutijih autora zagrebačke škole i Bordo je bio graditeljem njihove vrlo široke, no specifične zajedničke note, ali i tvorcem prepoznatljive navlastitosti stila, sadržaja, opredjeljenja, svjetonazora. Samim crtežom, uglavnom preuzetim iz svijeta karikature, nije se priklonio radikalnom, malne programatskom, modernističkom bijegu od diznijevske oblosti – čemu je nastojala većina kolega – već se grafizmom zadržao „na pola puta između Disneya i Steinberga“, kako uočava filmolog Midhat Ajanović Ajan. Bordovi filmovi čine se jednostavnima, opuštenima i nenametljivima. Ne povlače za rukav, ne pokazuju da im je osobito stalo do pozornosti, no ipak se doimaju privlačnima i dopadljivima. I pitkima, lako gledljivima, nezakučasto shvatljivima, iako se, kao i brojni drugi radovi suvremenika zagrebačke škole, laćaju velikih tema, globalnih metafora i filozofskih pogleda. Uspješno, mudro i vješto, no nekako kradom, bez težnje za dičenjem i šepirenjem. U kutu, nikom na putu. Većinom Bordovih priča provlači se junak kojega ćemo, unatoč različitostima od filma do filma, usvajati, doživljavati istim – običnim, malim čovjekom koji nepretenciozno prihvaća okolnosti što su ga ni kriva ni dužna sudbom snašle te gleda svoja posla, nezahtjevno živi svoj život, ne nastojeći iz njega iscijediti više od tek malo slobode u izražavanju prirođene mu individualnosti. Gledajući iz takvog kuta, središnja točka opusa možda je baš Škola hodanja, zgoda o simpatično neuglednom svakoviću kojega u osam minuta sva sila svata, prolaznika, namjernika, službenika nastoji uvjeriti u to da mora hodati točno onako kako mu oni pokazuju, budući da je baš njihov način hodanja jedini ispravan. Ni zbog čega drugoga, doli zato što sami tako hodaju. Dobrohotno slušajući naredbodavne savjete – ne zbog vlastita boljitka ili napretka, nego zato da pomirljivo udovolji tuđim željama i (besmislenim) strastima – jadničak se zamalo preobrazi u nakaradu i posve izgubi svoje ja. Ono posve bezazleno, skromno izraženo tek u njegovu prirodnu načinu hoda.

Janko Heidl

Janko Heidl

Janko Heidl (Zagreb, 1967), studirao je filmsku režiju na ADU u Zagrebu. O filmu piše od konca 1980-ih za razne tiskovine i elektronske medije, najdulje u Večernjem listu (1994-2009).

Svi članci

Posljednje objave