Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

In memoriam Ivanu Faktoru – ODLAZAK MELANKOLIČNOG KONCEPTUALCA

Ivan Faktor (Crnac, 1953 ‒ Osijek, 2023)
Ivan Faktor (Crnac, 1953 ‒ Osijek, 2023)

            „…ništa ne bih odavde uzeo sa sobom, zato što sam pogledao u ono što dolazi i ništa    mi odavde ne treba.”

Tako je 2016, riječima mađarskog poetičara melankolije Lászlóa Krasznahorkaija, uz jedan od svojih posljednjih i najintimnijih filmova Sve bih ostavio ovdje, svoj osjećaj trenutka, vremena i postojanja sažeo Ivan Faktor. Sedam godina poslije, kada se konačno susreo s „onim“ što „dolazi“, opraštamo se od osječkog filmaša i multimedijalnog umjetnika koji je, djelujući pola stoljeća s panonskoga ‚ruba‘, stvorio i za sobom ostavio jedinstveno djelo globalnog značaja, a u njemu ‒ samozatajno hodajući po zemlji i metaforički zagledan u zvjezdano nebo ‒ zabilježio, kako bi rekao citirani mađarski pisac, sve što ga je za života „dodirnulo, … potreslo, fasciniralo i oduševilo“. Taj osebujni opus sastoji se od niza performansa i umjetničkih akcija, fotografija, videoradova i videoinstalacija te tridesetak kratkih eksperimentalnih i (hibridno) dokumentarnih filmova među kojima posljednji, još nepredstavljen javnosti, nosi simbolično melankolični naslov – Bol.

Nema sumnje, ono što je inicijalno fasciniralo Faktora, koji se na kreativnoj sceni pojavio sredinom 1970-ih godina – kao autodidakt i bez institucionalne potpore ‒ bila je ideja filma u svim njegovim inkarnacijama. Pritom su, kao i kod starijih prethodnika s alternativnog/amaterskog krila kinematografije iz generacije 1960-ih – Pansinija, Gotovca, Martinca… ‒  klasična/kinotečna filmofilija i navika gledanja u stvaralačkoj praksi urodile osebujnim konceptualnim i/ili poetskim odrazima. U njima se reprezentabilni inventar stvarnosti reducirao do neprepoznatljivih apstraktnih naznaka, redateljski repertoar svodio na izbor metode, a ontološki potencijal filma (i srodnih) medija ogoljavao do srži. Izabravši upravo takav put do vlastitog Filma, Faktor je od sredine 1970-ih i tijekom 80-ih, isprva bilježeći na celuloidu performanse i aktere s likovne scene (Svodići od grilaža; Ivan Faktor, Vlastimir Kusik, Marijan Sušac, Josip Alebić, 1978 Ravnoteža za tavanu OZ, 1979) stvorio niz minimalističkih filmova, nadovezujući se dominantno na strukturalističku matricu filma fiksacije. Gotovo svi njegovi rani 16 mm radovi u tom (metamedijski kodiranom) registru, snimljeni su fiksiranom kamerom (većina u jednom kadru), koja u proizvoljno produljenom trajanju bilježi optičke i/ili akustičke fenomene što ih proizvodi funkcioniranje tehničkih ili audiovizualnih naprava, poput televizijskih aparata, juke-boxa, neonskih lampi, kamera, projektora… (Prvi program, 1978; Juke-box, 1979, Eumig S 905; 1980; F DS – 40 W , 1980/81; 2F BB – 40 W; TV 31 – 1 MINIRAMA, 1982; Kamera projektor, 1983). Relativna je metodološka iznimka u tom korpusu naslova njegov (prvi) Autoportret (1980), film u kojem kamera iz ruke makro-zoomom, „u postupku simboličke inkarnacije tijela u filmu“ (kako je to precizno formulirala Ana-Marija Koljanin), klizi po površini autorova tijela od stopala do tjemena.

Četvrt stoljeća poslije Faktor će se ‚portretirati‘ i iznutra, dopustivši medicinskim ‚objektivima‘ da zabilježe grafičke i ritmičke mijene njegove pulsirajuće utrobe. A s njegovom nutrinom u psihološkom smislu upoznat ćemo se tek kasnije, u seriji brakhageovski intoniranih novomilenijskih filmova gdje fizičku prisutnost mijenja opipljiva nazočnost autorova pogleda i raspoloženja (Pustara, 2005; Strange Fruit, 2013; Sve bih ostavio ovdje). Između prve – konceptualno-strukturalističke i kasnije izrazitije lirske faze, kojoj pripada i dokumentarističko zavirivanje u intimni prostor/svijet svojih prijatelja umjetnika (Ž. Jermana u Željko Jerman – Moj mjesec, 2005; T. Gotovca u  Le Samouraï, 2011…), Faktor je u različitim vizualnim medijima (film, video, instalacija) paralelno razvijao naprepoznatljiviji dio svojega galerijsko-filmskoga opusa – onaj obilježen djelom njemačko-holivudskog redatelja Fritza Langa, započet krajem 1980-ih godina projektom „Fritz Lang und Ich“. Filmski vrhunac tog projekta, često potkrijepljenog koincidencijama koje je pronašao između vlastitog životnog okruženja i Langove fikcije, bio je film iz 2002. naslovljen prema pjesmi Marlene Dietrich Das Lied ist aus, eksperimentalno-dokumentarni rezime autorova subjektivnog doživljaja rata 1991, ekstrahiran iz gomile građe koju je sam snimio tijekom agresije na rodni grad. Ironijsko kontrapunktiranje zapisa ratne svakodnevice s dijelovima tonske piste iz Langova klasika M (1931), isprovociralo je i prvi Grand Prix ikada dodijeljen nekom eksperimentalnom autoru na Danima hrvatskoga filma, a Faktora potaknulo na daljnje remedijacije istog filma (film Mörder unter uns, 2004; trodijelni projekt – fotografija, film i multimedijalna izložba Kangaroo Court, 2005-2010 i dr.), koje su mu donijele pozive na ugledne filmske festivale i likovne manifestacije (poput bijenala u Sao Paolu 2002. ili autorske izložbe u ZKM u njemačkom Karlsruheu) te brojne nagrade.

Kao što je u svojem djelu spojio kino s galerijom, izraziti konceptualni pristup s naglašeno lirskim, a u potrazi za metaforičkim gradom koji traži ubojicu svoj Osijek simbolički pobratimio s Langovim Berlinom, tako je Faktor svojim optimističnnim proaktivnim djelovanjem u lokalnoj kulturnoj sredini (osmišljavajući projekte, vodeći filmske i galerijske institucije) nadopunjavao intrigantna konceptualno-medijska istraživanja i autentično tjeskobni doživljaj svijeta pohranjen u slike i zvukove koje ipak nije mogao „uzeti sa sobom“.

Picture of Diana Nenadić

Diana Nenadić

Diana Nenadić (Split, 1962), diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Objavljivala u Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, Quorumu, Vijencu, Kolu, Zarezu...

Svi članci

Posljednje objave