Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Naslov originala: Ingresso animali vivi | Godina: 2023 | Trajanje: 15 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Igor Grubić | Scenarij: Igor Grubić | Producent: Kreativni sindikat | Distribucija: Bonobostudio
INGRESSO ANIMALI VIVI - redatelj: Igor Grubić
INGRESSO ANIMALI VIVI – redatelj: Igor Grubić

Ponajprije eksperimentalni film Ingresso animali vivi ­svjetski premijerno prikazan je na 52. Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu (International Film Festival Rotterdam, 25. 01. – 05. 02. 2023.) u Nizozemskoj, da bi potom obišao još nekoliko festivala u zemlji i u svijetu, među inime i one dokumentarnoga profila (kosovski Dokufest, makedonski MakeDox), a ovih je dana u nas prikazan na 21. Liburniji, festivalu hrvatskog dokumentarnog filma u Opatiji (22. 08. – 26. 08.).

Naslovno talijansko Ingresso animali vivi znači „ulazak živih životinja“, a taj ćemo natpis vidjeti pretkraj djela, ispisan na metalnoj ploči unutar zdanja u kojem se zbiva gotovo sva, nazovimo je, radnja – tumaranje jednoga psa ovelikim praznim prostorijama postrojenja kojemu slutimo, odnosno gotovo sigurno prepoznajemo namjenu, iako ona ostaje neprikazanom. A opet sugeriranom, asociranom, naznačenom dovoljno jasno, (gotovo) nedvoumno, tiho jezovito bez ijedne snimke kakvog izravno uznemirujućeg motiva. Najneposrednije slike groze ostvarene su animacijom, razmjerno distancirano stiliziranom, tehnički hladnom, dojma suzdržane objektivnosti (animirana objektivnost, je li moguća?), ali dostatne znakovitosti.

Mada većinu eksperimentalnih filmova obilježavaju višeznačnost i zagonetnost, pa je uglavnom teško sa sigurnošću odrediti što točno žele reći – jer mahom im je i nakana tek podastrijeti otponac za lepezu doživljajnih interpretacija – ovomu poprilično pouzdano možemo dokučiti vodeću namjeru. A ona je stvoriti ozračje neugode vezano uz čovjekovu navadu prehrane životinjama, prevladavajuć ljudski odnos prema tim bićima kao stvorenjima koja nam služe kako smo mi odredili i u tu svrhu razvili industrijsko-gospodarski sustav koji malne odvajkada držimo posve samorazumljivim. Ako i nećemo zaviriti iza zidova klaonice, jer ne možemo i ne želimo gledati masovno bešćutno usmrćivanje bespomoćnika na traci, mesni odrezak ćemo kupiti, pripraviti i pojesti bez grižnje savjesti i bez suvišnih pitanja.

U ovom tekstu već smo objašnjavalački opisali mnogo više nego što kudikamo suptilniji Grubićev film pokazuje. Nasluta moguće strave iskazana je na samom početku, animiranom otvaranju (animirani odsječci djelo su Marka Meštrovića) čije prve sličice oduljeg (1 min 12 s), neprekinutog kadra nisu više od zagasite crvene boje koja će dobar dio gledateljstva zacijelo asocirati i na krv, a uz zvuke stiliziranog industrijskog šuma – možemo ga smatrati i glazbom – iz daleke daljine, iza horizonta, od bijele točkice posred slike, do rendgenskog ulaska u unutrašnjost, približit će nam se industrijski objekt stroge, funkcionalno četvrtaste građe, koji bi i u panoramskom i u interijernom pogledu mogao podsjetiti na logore smrti.

Nakon naglašeno estetizirane animirane slike u pokretu, rez (montažer je Damir Čučić) na razmjerno neuglednu statičnu noćnu snimku (snimatelj je Bojan Mrđenović) stvarnog svijeta, eksterijera vjerojatno upravo toga zdanja, uz zbiljski, zatečeni industrijski šum, zvuk koji će biti grubo rezan (dizajnerica zvuka je Iva Kraljević, a mikser i montažer zvuka Ivan Zelić) sa svakim kadrom, (naizgled) bez ugađanja i ujednačavanja, što će također biti nisko uočljivim, ali snažno djelotvornim čimbenikom poticanja nemira.

Jedan pas, neće biti lutalica, naumio je onamo ući, nešto ga nuka da vidi, pronjuška što se nalazi među zidovima, iza visoke i čvrste ograde. Nekako će (odlukom autora filma, jer ne vidimo kako) savladati prepreke koje se čine nesavladivima i prolunjati objektom, gdjegdje zamračenim dubokim noćnim sjenama probijenima oštrim četverokutnim otocima svjetla, gdjegdje bjelasavim, kao obasjanim dnevnim zrakama, posvuda čistim, sjajnim, popločenim zagasito bijelim keramičkim pločicama. Mirno, uredno, ispražnjeno mjesto, zabilježeno u fotografski statičnim kadrovima, kao da huči zebnjom kojoj ni pas ni gledatelj ne vide traga ni dokaza, osim eventualno niza kuka koje vise sa stropa i navješćuju mučnu stratišnu rabotu za radnoga vremena pogona.

Teško je povjerovati da Ingresso animali vivi dokumentira, pa makar i rekonstrukcijski, lutanje tog (ili nekog drugog) psa tim pustim prostorom, te bi se, čini se, dokumentarnim moglo smatrati dokumentiranje stanja i izgleda autentične zgrade (ili više njih, budući da nas odjavnica obavještava da su lokacije snimanja klaonice u sjevernoj Italiji), dok bi sudjelovanje psa koji, najizglednije je, postupa po redateljevoj imaginaciji i nastupa po njegovim uputama, pripadalo području igranoga filma. Grubićev slikopis, dakle, umješno sljubljuje rodove animiranoga, dokumentarnoga i igranoga, na način eksperimentalnoga, odnosno s rezultatom „otklona od uhodanoga i normiranoga istražuje druge, zanemarene ili zakočene mogućnosti“, kako o svrsi  eksperimentalnog filma u Filmskom leksikonu zapisuje Hrvoje Turković. Skladno, odmjereno, promišljeno, staloženo, prigušeno, a ipak pulsirajući u začudnom ključu, Ingresso animali vivi vrlo uspješno i dojmljivo ostavlja okus trpkosti, suprotstavljene svojevrsnoj dražesti koju, uvelike prirodno, bez iznude i nametanja, pobuđuje znatiželjan, po svoj prilici dobrohotan, ali u susretu s građevnim i djelatnim kompleksom koji mu je privukao pozornost, posve nemoćan pas.

Janko Heidl

Janko Heidl

Janko Heidl (Zagreb, 1967), studirao je filmsku režiju na ADU u Zagrebu. O filmu piše od konca 1980-ih za razne tiskovine i elektronske medije, najdulje u Večernjem listu (1994-2009).

Svi članci

Posljednje objave