S Ivanom Marinić Kragić razgovarali smo povodom distribucije njezinog dugometražnog režijskog prvijenca, dokumentarnog filma Nun of Your Business (Hrvatska / Srbija, 2020) o neobičnoj ljubavi dvije žene unutar i van samostanskih zidina. Film je premijeru imao na prošlogodišnjem ZagrebDoxu gdje je osvojio nagradu publike. Rođena u Splitu, Marinić Kragić je diplomirala snimanje na ADU u Zagrebu, a radi i kao producentica za kuću Marinis Media.
Raditi profesionalni dugometražni film kao ko-scenaristica, redateljica, snimateljica i producentica zvuči krajnje autorski, ali krajnje iscrpljujuće. Je li ti spajanje različitih funkcija bio spontan proces ili ga je više iziskivala dugogodišnja struktura samog projekta?
Proces stvaranja Nun of Your Business bio mi je jedan od najzahtjevnijih projekata, ne samo zbog autorskih pozicija, već i zbog same prirode projekta koja je iziskivala jako dugačku fazu razvoja. Najizazovnija faza odnosila se na pripreme za snimanje rekonstrukcijskih scena sa sekvencama fotografija u time-lapse tehnici. Budući da se radi o tehnici koja nije uobičajena u dokumentarnom filmu, nisam do samog kraja bila sigurna hoće li to funkcionirati i kako će publika reagirati na takav vizualni narativ. S druge strane, kao autorici mi je bilo presudno da što vjerodostojnije preslikam stvarne situacije u rekonstrukcijske scene, a to znači iscrpan rad s glumcima i statistima uz složenu scenografsku i kostimografsku pripremu. Svaki detalj u filmu, od kostima, izgleda lokacija i režijske rekvizite, doslovno je preslikan iz samostanskog života Marite i Fani. Ipak, unatoč svim tehničkim izazovima, ono što mi je kontinuirano bilo u glavi jest da održim njihovo povjerenje i spontanost.
Time-lapse tehnika koju si koristila u igranim dijelovima (rekonstrukcijama), kao način “listanja albuma” prošlosti junakinja, hrabra je redateljska odluka. Možeš li nas, usput, podsjetit na neke druge uspjele filmove koji su koristili time-lapse tehniku i možda ti poslužili kao uzori?
Za pripremu smo koristili fotografije, albume i dnevnike iz privatne arhive protagonistica, što mi je uvelike pomoglo da u filmu prikažem autentičnost događaja iz njihove prošlosti. Još u samom početku razvoja scenarija namjera mi je bila da te fotografije u filmu pokušam nekako “oživjeti” i time uspostaviti tečnost narativa kroz različite strukture slike, od dokumentarnih kadrova njihovog života danas, preko arhivske građe do rekonstrukcija. Odabir time-lapse tehnike u formi sekvenci fotografija bila je početna ideja koja se pokazala zanimljivim izborom u stvaranju filma jer fotografija dopušta stanje “aktivnog mirovanja” u kojem gledatelji mogu odabrati jesu li režijskim naputcima više potaknuti na emocionalni ili logički slijed zaključivanja. Ova tehnika nije učestala u dokumentarnom filmu te mi je, kao autorici debitantici, predstavljala velik izazov. Provela sam dosta vremena analizirajući i snimajući testne kadrove, a u tom procesu su mi pomogle i reference na filmove Nasip (La Jetée, Chris Marker, 1962), inovativni kratkometražni SF koji je u potpunosti strukturiran na fotografijama i čija statičnost odgovara stanju raslojavanja sjećanja, i kratkometražni igrani film Onda vidim Tanju (Juraj Lerotić, 2010) u kojem je radnja također u cijelosti ispričana kroz time-lapse fotografiju, a čime uspješno izaziva željeni emocionalni učinak kod gledatelja.
Shvatio sam kroz tvoje dosadašnje intervjue da je odluka između čiste igrane i kombinirane dokumentarne forme sazrijevala s vremenom, a njezina je produkcijska praktičnost također bila presudna?
Kada sam krenula s prvim istraživačkim razgovorima s Maritom i Fani prošlo je tek kratko vrijeme od tih nedavnih događanja u njihovim životima – izlaska iz samostana i outanja obiteljima. Trebala im je prilagodba svjetovnom životu i novoizgrađenim odnosima s bližom okolinom. Cure su bile voljne podijeliti svoju životnu priču, ali se tada još nisu mogle otvoriti pred kamerom. Željela sam isprobati igranu formu u namjeri da ipak sačuvam njihovu anonimnost. Dvije godine sam radila na razvoju scenarija, no nad projektom je stalno visio izazov kako takav film financirati. U konačnici sam zaključila da bi za ovu priču bila vjerodostojnija dokumentarna forma, a kako su se u međuvremenu Marita i Fani osamostalile i odlučile “ogoliti se”, imali smo i jasniju početnu točku. Film prati radnju iz prošlosti za vrijeme njihova života u samostanu te je bilo nužno u scenariju odrediti primjereni narativni stil. Tu atmosferu najbolje sam mogla dobiti ako priča bude autentična i zato je na kraju film i oblikovan u dokumentarno-rekonstrukcijskoj formi.
S obzirom na stereotipe našeg društva, lako je odmah zaključiti da je tema filma kontroverzna jer se zabranjena ljubav događa pod krovom Katoličke crkve i sukladnih patrijarhalnih sredina: takva je veza tamo uvijek ili barem često neprihvatljiva. Iako u intervjuima ističeš da je fokus filma na ispovijesti i snazi junakinja, jesi li kontroverze vidjela kao određenu prednost za vidljivost filma i radila ga sa svjesnom namjerom pomicanja tematskih granica u našim medijima?
Kontroverza je plod reakcija na svjetonazor ili vrijednosti na koje neka priča djeluje. Osobno nisam sklona provokaciji just like that i ovim filmom nemam namjeru izazivati kontroverzu. Sigurno da ima dijelova koji nekima ne odgovaraju, ali podcrtavam da je ovdje riječ o osobnim ispovijestima. Marita i Fani su odrastale u sredinama s konzervativnim načinom života u kojima prevladava patrijarhalni odgoj. Fani dolazi iz sela u Slavoniji, a Marita iz malog otočkog mjesta u Dalmaciji. U tim je sredinama gotovo nemoguće očuvati vlastitu privatnost, a kad se još pri tom radi o ljubavi koju okolina osuđuje, onda smatram da je herojski iskoračiti i boriti se za svoje mjesto u društvu. Ovaj film nudi pozitivan primjer iznimnih životnih putova dviju žena koje nikad nisu posustale, već su ustrajale u svojim odlukama i željama da žive sretno, a ne onako kako društvo misli da moraju.
Iskustvo tvojih junakinja je ono malih, patrijarhalnih zajednica. Koliko si se uspjela suživjeti s tim, to jest je li ono univerzalnije nego se isprva čini?
Kako sam odrasla u Dalmaciji, mentalitet male sredine nije mi stran, pa time ni pritisak patrijarhalnih zajednica kojem su Marita i Fani bile izložene kroz svoja djetinjstva. A s obzirom na društvene prakse i običaje, te snažan utjecaj Crkve, smatram da još uvijek imamo izražen patrijarhat unutar društvenih ideologija, ne samo u Hrvatskoj, već i širem, regionalnom kontekstu.
Kao, vjerojatno, svaki filmaš koji se godinama bavi jednom temom, pretpostavit ću da si možda pomjerila i neke svoje stavove kroz rad na ovom filmu?
Kako nisam vjernica, u počecima stvaranja ovog filma mi teme crkve i vjere nisu bile bliske. Vjerujem da sam, kao i većina ljudi, imala određene društveno nametnute predrasude prema životu časnih sestara u samostanu. Možda baš zbog tih predrasuda, naše društvo često zaziva kontroverzu kad se nešto dogodi iza zatvorenih vrata. Za mene je to svakako bio zanimljiv izazov da zaronim u nepoznato.
Film je nastajao upravo u godinama vrlo izraženih ideoloških i identitetskih svađa u medijima. Da li ti je to dalo dodatnu aktivističku motivaciju za izlaganje njihove priče?
Film je snimljen u vrijeme kada su u našoj zemlji jačale populističke ideje koje su kulminirale svima nam znanim ideološkim borbama vezanima uz pravo žena na pobačaj, rodni identitet, Istanbulsku konvenciju, Dugine obitelji i umjetnu oplodnju. To su sve teme koje su odvele društvo u ideološke “pakete”. Sva ta previranja unutar društvenih okvira i mene su motivirala da ovim filmom izrazim pravo svakog pojedinca na slobodu izbora. Zbog toga sam i film nazvala Nun of Your Business, iznoseći kroz taj naziv vlastiti stav kako je pravo svakog čovjeka da živi životom kojim želi, bez uplitanja politike u privatnost, nametanje drugih ili lažno moraliziranje.
Kakve su bile prve reakcije publike na premijeri filma na ZagrebDoxu prošle godine?
Reakcije publike su bile iznad mojih očekivanja. Nadala sam se da će publika stvoriti empatiju prema Mariti i Fani, ali nisam očekivala tako pozitivno nabijenu energiju u dvorani. Cure su dobile ogroman pljesak uz uzvike euforije. Bila sam jako ponosna na njih. S druge strane, za mene je cijelo to iskustvo premijere bilo potpuno nadrealno i trebalo mi je dva dana da saberem doživljaje.
Bez obzira na to što, s pravom, inzistiraš na tome da fokus filma nije kritika Katoličke crkve nego mogućnost izbora osobne slobode, ipak u našem društvu ona stereotipno definira puno prostora osobnih sloboda, a pritom je pozicija žene u društvu za nju ključno pitanje. Iako si direktne zaključke prepustila gledateljima, smatraš li da bi film trebao otvoriti prostor većeg i nužno konfliktnijeg dijaloga kako bi se stvari pomakle od, u najbolju ruku, ignoriranja i tolerancije prema otvorenom razumijevanju?
Nun of Your Business propituje stereotipe i razbija predrasude o časnim sestrama i životu u samostanu te time naglašava pojam Crkve kao institucije i vjere kao pitanja osobnog izbora. Marita i Fani kroz svoju ispovijest u filmu otvaraju mnoge teme o kojima bi se trebalo javno raspravljati, a jedna od njih je svakako pozicija žene u društvu te zlostavljanje od strane onih koji imaju određenu moć unutar neke zajednice ili društva. U njihovom slučaju ta tema nadilazi stereotipe jer pričamo o zlostavljanju žene prema ženi unutar zajednice od koje takva ponašanja nikad ne biste očekivali. No, unutar naših društvenih struktura još uvijek vladaju preveliki tabui kada pričamo o seksualnom zlostavljanju i poziciji žene u društvu te je to svakako tema o kojoj trebamo više raspravljati. Sve više svjedočimo da žene hrabro istupaju u javnost zauzimajući se za svoja prava, od Me Too pokreta koji je imao izuzetan utjecaj na američku društvenu i političku scenu i poprima obilježja prave društvene revolucije, pa do pokreta Nisam tražila koji trenutno trese našu regiju.
