Trećeg dana 30. Dana hrvatskog filma, održanih u zagrebačkom kinu Tuškanac od 12. do 16. rujna 2021., u velikoj dvorani organizirana je tribina Ivine vizije, u spomen Ivi Škrabalu, filmskom autoru, povjesničaru, organizatoru i inicijatoru te političaru. Najneposredniji povod događaju činjenica je da su Dani hrvatskog filma osmišljeni, ali i pokrenuti Škrabalovim zalaganjem te je ova okrugla, trodesetljetna obljetnica nedvojbeno prigodna prilika za takvo prisjećanje. Kao i za svojevrsno sagledavanje, pojednostavljeno rečeno, uspješnosti DHF-a da uistinu žive onako kako su zamišljeni.
Budući da je Škrabalo preminuo u rujnu 2011., slučilo se i da je posrijedi deseta godišnjica njegove smrti, a na ovom se skupu prijateljski i znalački podsjetilo na Škrabalove nemale neporecive zasluge kao i na njegove brojne osobne vrline koje su, dakako, i omogućile da se Ivine vizije oblikuju, ali i praktično otjelove. Na tribini koju je vodila filmska kritičarka i umjetnička ravnateljica 30. DHF Diana Nenadić, sudjelovali su i govorili filmska kritičarka i novinarka Alemka Lisinski, filmski kritičari Nenad Polimac i Boško Picula, filmolog Hrvoje Turković i filmaš Hrvoje Hribar, svi Škrabalovi dobri poznanici koji su s njime (u nekim razdobljima) prijateljevali i usko surađivali.
Cjelokupni ton odlično je ugođen projekcijom petnaestominutnog dokumentarnog filma Vodič kroz Trst (1969) u Škrabalovoj režiji i po njegovu scenariju. Vizualno razmjerno jednostavan, ali živ, neposredan, dinamičan, poletan, taj Škrabalov autorski rad, ostvaren za Zagreb film, u zaigranom ironijskom ključu bilježi vrevu pomame Jugoslavena za shoppingom u talijanskom Trstu, preplićući strasti sitnog trgovanja malog čovjeka, kupca i prodavača, sad i ovdje, s poviješću grada i s brojnim peckanjima na temu odnosa socijalističkog i kapitalističkog društva koji se prelamaju i na tržnici trga Ponte Rosso. „Zarada mala, prijevara mala,“ jedan je od komentara. Za projekcije tog redateljeva odličnoga, iako rjeđe isticanog djela (u Hrvatskom državnom arhivu jedan je od dva Škrabalova restaurirana filma; drugi su znatno znamenitije Slamarke divojke, 1970), u Tuškancu se naglas smijalo, a takva je reakcija ponajprije izazvana naracijskim tekstom, nimalo bezazlenim pogledom umilno drskog podbadanja života u SFRJ, koje je političkim dušobrižnicima kulture vjerojatno izmaknulo zato što bje akrobatski elegantno i neuhvatljivo sročeno, a i šaljivo, što se možda nije držalo prijetnjom kakvom su zračili kritički filmovi tragično-ozbiljnoga tona. Literarni biser vrijedilo bi transkribirati i čitati tiskom, a u redateljskom smislu osobito valja pohvaliti Škrabalovo vođenje spikera (nažalost, nepotpisanog) koji je tekst iznio vještim ekvilibriranjem između ukočeno didaktične suhoparnosti tipične za izvedbe ondašnjih službenih spikera (i u dokumentarnim filmovima) i razumijevalačkog naglašavanja aluzija i dvosmislenosti utisnutih u tekst te nadahnutog povijanja za ritmičnom gibljivošću Škrabalovih rečeničnih i misaonih kalambura.
Imao Škrabalo tako nešto na umu ili ne, u kakvoj slobodnijoj interpretaciji vjerojatno bi se mogla razložiti i teza da se Vodič kroz Trst uklapa u korpus tzv. crnog filma, kao njegov rijedak, možda i jedini izdanak predočen u obličju pošalice. Možda bi primjeren naziv bio dokurugalica, što je bila jedna od Škrabalovih kovanica (prijedlog za hrvatski prijevod engleskog pojma mockumentary), čega se po projekciji prisjetio Boško Picula.
Hrvoju Hribaru učinilo se da bi tako bezobrazan, duhovit i slobodouman film snimljen danas, u suvremenom kontekstu, bio zabranjen, a naglasio je kako se u njemu jasno očituje autorova težnja da prvo zabavi sebe, a time onda i sve ostale, što je, drži, bila jedna od Škrabalovih karakteristika. Alemka Lisinski primijetila je da je Vodič kroz Trst u svojoj ironiji i emotivan, tužan i melankoličan. Dirnuo ju je i podsjetio na ta vremena, na to što smo i kakvi smo u njima bili. A to nedvojbeno potvrđuje dokumentarističku autentičnost i snagu filma koji, nismo zaboravili, na površini ponajviše pitko zabavlja, doimlje se možda i poput reportažne kozerije.
U Vodiču kroz Trst sastaju se Škrabalovo zanimanje za film i za politiku, koji su mu, rekoše, bili podjednako važni (1990-91. bio je pomoćnik ministra kulture i prosvjete RH za film, te saborski zastupnik HSLS-a 1992-95. i 2000-03.), a u njemu su čitljive i njegove osobine čangrizavog dobrodušnika koji je svoja nelaskava zapažanja o svijetu oko sebe kanalizirao optimistično i konstruktivno, u modusu nježne persuazivnosti, kako ju je nazvao Hribar. Ocrtava se, također, i njegova vrlina odličnog razumijevanja konteksta raznih pojava te s time povezana težnja supstancijalnom bavljenju sadržajima koji su ga privlačili.
Hrvoje Turković iz prve je ruke posvjedočio o tomu da je Škrabalo bio pokretač, ključni organizator i zamašnjak osnivanja Hrvatskog društva filmskih kritičara (1992) i Dana hrvatskog filma (1992), a poslije i časopisa Hrvatski filmski ljetopis (1995). Nije preskočen ni Škrabalov pionirski, itekako odvažan pothvat ispisivanja prve, dugo i jedine povijesti hrvatskog filma, knjige Između publike i države – Povijest hrvatske kinematografije 1896-1980 (1984), koji je, zbog izdvajanja nacionalne kinematografije naišao na opasne napade „s vrha“. Turković se prisjetio kako je i njega iznenadilo kad je u časopisu Forum, objavljenom nekoliko godina prije, pročitao Škrabalov tekst (koji će poslije postati dijelom spomenute knjige) o tomu da je u nas kinematografija postojala i prije 1945., što je u SFRJ bilo više-manje posve potisnuto službenom tezom da jugoslavenska kinematografija otpočinje nakon 2. svjetskog rata. Polimac se, među inim, spomenuo da mu je mladenačko druženje sa starijim Škrabalom, u čijem je uredu savjetnika za repertoar Croatia filma „čitao njegove novine i mogao s njime o svemu razgovarati“ u mnogočemu bilo iznimno značajno, a Hribar je, primjerice, naveo kako je na njega prekretno djelovalo Škrabalovo poimanje filmova kao produkata takvih i takvih kinematografskih sustava, za razliku od poimanja kinematografije kao skupa filmova.
Bez djelovanja i nastojanja upornog, persuazivnog, dobrodušnog, poduzetnog, maštovitog i nadarenog Ive Škrabala, ukratko, hrvatska bi kinematografija i kultura bile zakinute za nekoliko institucija zamjernog pozitivnog doprinosa, a mnogi njezini istaknuti djelatnici od Škrabala su puno naučili.
