Dugometražni dokumentarni film Dosje Labudović: Nesvrstani Mile Turajlić dobitnik je Zlatne Arene za najbolju Hrvatsku manjinsku koprodukciju na 70. Pulskom filmskom festivalu. Svoju svjetsku premijeru imao je u natjecateljskom programu najcjenjenijeg svjetskog festivala dokumentarnog filma IDFA u Amsterdamu.
Među dokumentaristima umjetničkih ambicija već više od pola stoljeća vlada animozitet prema upotrebi sveznajućeg „objektivnog“ naratora u filmu. Njegov informativni i retorički doprinos filmu zamijenjen je slikom, izjavama ljudi, natpisima ili upotrebom osobnog subjektivnog naratora. Taj animozitet nerijetko frustrira, jer u mnogim dokumentarnim filmovima spomenuta sredstva, pa čak i da su sva upotrijebljena, ne mogu utažiti gledateljevu glad za dodatnim (ili ikakvim) informacijama o temi koju film obrađuje. Mila Turajlić vjerojatno je bila svjesna tog problema kad je počela raditi film Dosje Labudović: Nesvrstani o Pokretu nesvrstanih i Jugoslaviji kao državi suosnivačici i neformalnoj vođi tog pokreta. U filmu gledamo snimke Prve konferencije Pokreta nesvrstanih održane 1961. u Beogradu, Titov posjet kasnijim nesvrstanim državama brodom Galeb zvan „Put mira“ i ostale snimke iz političke povijesti Jugoslavije i zemalja nesvrstanih koje je snimio snimatelj žurnala Filmske novosti i dugogodišnji osobni snimatelj Josipa Broza Tita Stevan Labudović. Osim tih snimaka u filmu su prisutne i elokventne izjave 90-godišnjeg Labudovića o njegovom životu, poslu i nesvrstanima. Međutim, ni Labudovićeve snimke ni njegove izjave nisu bile dovoljne da nam do kraja opišu značaj Pokreta nesvrstanih, pa se Turajlić odlučila za mudru taktiku. Sebe je postavila kao subjektivnog naratora i cijeli film strukturirala kao svoj osoban pogled, ali je kroz svoja subjektivna svjedočanstva opisala i politički značaj Pokreta nesvrstanih i pružila nam dodatne zanimljive informacije o pokretu.
Tako smo dobili film koji pregledno i kompetentno stranim gledateljima (Turajlić govori na engleskom jeziku), ali i domaćim neupućenim gledateljima objašnjava što je to bio Pokret nesvrstanih, a da pri tom ne upotrebljava „dosadnog“ sveznajućeg naratora. No, da li film daje i drugačiju, novu perspektivu na nesvrstane koju očito želi dati? U filmu su, između ostalog, prisutne do sada neviđene Labudovićeve snimke, koje pripadaju tzv. „restlovima“ – filmskom materijalu koji prilikom montaže nije ušao u završnu verziju reportaža Filmskih novosti, međutim nisam dobio dojam da je nešto novo prisutno u njima. Također, nisam dobio dojam da je u filmu nešto novo rečeno o nesvrstanima, osim pokoje zanimljive Labudovićeve anegdote. Kad Labudović i Turajlić pričaju o Pokretu nesvrstanih, govore uglavnom ono što prosječno upućeni ljudi znaju o njemu ili mogu pročitati u općim povijesnim pregledima. Turajlić pri tom daje osobnu perspektivu koja je vrlo afirmativna, skoro idealizirajuća i pri tom svedena na uopćene tvrdnje da su članice Pokreta htjele izraziti svoj glas u svijetu, krenuti drugačijim putem od blokovske podjele na Zapad i Istok, izboriti se za interese marginaliziranih, stvoriti zajedništvo među narodima te izražava razočaranost što se to na kraju nije dogodilo. U njenom romantiziranom pogledu na nesvrstane ipak se pojavljuju pukotine, pa tako Turajlić u jednom trenutku kaže da su predsjednici nesvrstanih država „danas smatrani diktatorima“, što većinom i jesu bili. Također, u jednom od upečatljivih dijelova filma ona zaključuje da se u reportažama Filmskih novosti ne čuje glas samih sudionika konferencije nesvrstanih u Beogradu, već samo glas „nepreglednih nepouzdanih naratora“ (što je bila uobičajena manipulirajuća propagandna taktika u Filmskim novostima) te da su glasovi nesvrstanih „isključeni iz povijesti“, nakon čega spaja nijeme snimke govora raznih sudionika konferencije sa zvučnim snimkama njihovih govora koje se čuvaju u arhivi Radio Beograda. Međutim, autorica ni u jednom trenutku ne kaže da je monopolističko korištenje naratora u Filmskim novostima bila jugoslavenska propagandna taktika (osim Labudovića koji u jednom trenutku kaže da se u žurnalima radilo o propagandi, ali o „pozitivnoj propagandi“). S druge strane, žestoko se zgraža nad prikazanim propagandnim izjavama u francuskim i američkim reportažama o nesvrstanima. Osobni autoričin pogled u tim trenucima opasno se približava crno-bijeloj podjeli na dobre „naše“ i loše „njihove“.
U filmu postoji jedan vrlo zanimljiv, većini nas nepoznat podatak. Naime, Stevan Labudović je, kao dio jugoslavenske pomoći nesvrstanoj zemlji Alžiru, tri godine proveo snimajući alžirski rat za nezavisnost, jer alžirski pobunjenici nisu imali profesionalnog snimatelja ni opreme da to sami učine. Zbog toga je i danas u Alžiru poznat kao ratni heroj (Dosje Labudović:Nesvrstani osvojio je nagradu za najbolji dokumentarac na Međunarodnom filmskom festivalu grada Alžira 2022.). Labudovićevu alžirsku epizodu Turajlić obrađuje samo u desetak minuta filma, ali je o toj temi napravila i cijeli dugometražni dokumentarni film Dosje Labudović: Ciné-Guerrillas (koji je na istom izdanju festivalu u Alžiru osvojio Grand Prix).
Zanimljiv dio filma su i autoričina promišljanja o našem pogledu na suvremenu povijest, koji ovisi o tome što je i na koji način od te povijesti snimljeno na filmu (što, kako Turajlić kaže, čini Labudovića ne samo svjedokom već i protagonistom povijesti). Simpatična dio filma je interakcija između Labudovića i Turajlić. Labudović je u toj interakciji opuštajuće spontan i iskren, a posebno su zgodni metafilmski dijelovi u kojima on kao profesionalni snimatelj daje Turajlić, koja je bila snimateljica filma, savjete kako nešto snimiti.
U konačnici, Dosje Labudović: Nesvrstani solidno je izveden film, ali i film koji ne donosi novi pogled na Pokret nesvrstanih ili jugoslavensku prošlost, osim ako takvim ne smatramo njegov romantizirani pogled na ove dvije teme.
