Ukrajinski filmaš s njemačkom adresom, Sergej Loznica (1964) posljednjih je godina potpisao šačicu iznimnih dokumentarnih filmova sastavljenih isključivo od arhivskih materijala, zabilježenih prije mnogih desetljeća kamerama raznih profesionalaca i neprofesionalaca, snimatelja raznorodnih senzibiliteta i stilova (bilo hotimičnih, bilo slučajnih), namijenjenih različitim namjenama. Sastavljajući ih u tematski i dramski profilirane cjeline i narative, Loznica je među inime iskušao i gledateljsku sposobnost gotovo spontanog nadograđivanja razmjerno raznovrsnih, umjereno povezanih istržaka u pripovjedno jedno. Možda je pretjerano pomisliti, ali može se učiniti da je vrsnoćom izvedbe, ustrajnošću, prisutnošću, vidljivošću, zapaženošću tih filmova (gotovo se redovito natječu na uglednim festivalima i osvajaju brojne nagrade) ustanovio, ili barem u današnjici obnovio i učvrstio, svojevrstan stilski rukavac, područje izraza koje se sad doima očekivano prihvatljivim, a ne iznimkom, anomalijom, otklonom. Posrijedi su (navedimo samo nekoliko njegovih najnovijih, cjelovečernjih filmova): Prirodna povijest uništavanja (The Natural History of Destruction, 2022), Kijevski proces (The Kiyev Trial, 2022), Babin Jar. Kontekst (Babi Yar. Context, 2021), Državni pogreb (Gosudarstvennjie pohoronji, 2019), Proces (Process, 2018)…
Između revolucija ostvarenje je drugog autora, Rumunja Vlada Petrija (1979), dojmljivo i samosvojno, nipošto replika ili oponašanje Lozničina djela i pristupa, no poveznica s djelom starijeg kolege gotovo se samoocrtava, ne u smislu kvalitativne usporedbe, već srodnosti. Petri je očito, poput Loznice, impresivno temeljito pretražio arhive i pronašao tuđe snimke kojima će uzbudljivo izgraditi svijet svoga slikopisa, sastavljen od autentičnih dokumentarnih bilješki (uz pokoju propagandnu i poneku, čini se, igranu), nekih zapisanih i prije no što se Petri rodio, većine, možda i svih dok još vjerojatno nije ni zamišljao da će postati filmaš. Nijedne snimljene s namjerom da bude dijelom filma o odnosu dviju fiktivnih žena koji će biti osmišljen i realiziran nekoliko deseteljeća poslije.
Petrijev rad Između revolucija rodovski se nudi i predstavlja ponajprije kao dokumentarni film, prikazuje se (i) na festivalima dokumentaristike – u nas na 19. ZagrebDoxu (gdje je olovoren posebnim priznanjem u regionalnoj konkurenciji) i 21. Liburnia Film Festivalu, a kinopremijera mu je sredinom siječnja upriličena u zagrebačkom Dokukinu. Ovdašnji, dakle, gledatelj pristupit će mu kao dokumentarnom, a takvo će usvajanje podrinuti malo što u samom filmu, sve do samoga kraja, odjavnice u kojoj će filmaši jasno, bijelo na crno ispisati da su tekstovi pisama koje smo slušali kao glavnu, gotovo jedinu govornu komunikaciju, nadahnuti stvarnim slučajevima, „dokumentima Tajne policije“ te da se u njima „citiraju i pjesme Nine Cassian i Forugh Farrokhzad“, odnosno da nije riječ ni o zbiljskim pismima ni o zbiljskim osobama, već o tekstovima i likovima izmišljenima za potrebe ovog umjetničkog iskaza. To su dvije žene, s kojima nas činjenično nenametljivo upoznaje uvodni, također bijelo na crno ispisan tekst: „Maria i Zahra studirale su 1970-ih na Medicinskom sveučilištu u Bukureštu. Maria je bila Rumunjka, a Zahra Iranka. U vrijeme komunizma, mnogi s Bliskog istoka dolazili su studirati u Rumunjsku. Godine 1978., prije zadnje godine studija, Zahra se odlučila vratiti u Iran. U njezinoj domovini događalo se nešto važno.“
Nakon tog uvodnog slova, podloga ostatka kratke najavnice razmjerno su nečitke crno-bijele, odnosno sivkaste snimke nerazaznatljivih motiva što moguće sugeriraju pripremu za projekciju ili metaforiziraju prebacivanje u prošlost, da bi prvi jasno razaznatljivi kadrovi bili krupni planovi dviju djevojaka, pri čemu ćemo namah, što drugo, nego pomisliti da su to protagonistice, iako na prvi pogled nijedna ne izgleda kao da je iranskog, bliskoistočnog podrijetla. Potom, nadalje većinom crno-bijelo, niz kadrova mladeži koja se čini mladenački zadovoljnom, bodrom, vedrom, brigama neopterećenom, studenata, bit će, Medicinskog i drugih bukureštanskih fakulteta. Brzo ćemo, vjerojatno, shvatiti da nam je zalud slijediti početnu znatiželju i među njima tražiti Mariju i Zahru te prihvatiti da njih dvije nisu filmski dokumentirane, već da su posrijedi snimke što (studentski) život Rumunjske toga doba ilustriraju općenitije. No ne bezlično općenito, nego gradeći živu sliku doba i ugođaja, vodeći cjelinu od barem naoko vibrantne optimističnosti, vjere u mogućnosti budućnosti kakvu mlado čeljade počesto, gotovo prirodno gaji, prema poćutu otupjelosti i bezizlaznosti stečenom prtenjem kroz život koji namiruje sve više iznevjerenih nada.
Bliske prijateljice, u završnici se nesigurno naznačuje i ljubavne družice, razdvojile su se u cvatu međusobne naklonosti, sljedećih petnaestak godina komunicirale su samo pismima, obje su iskusile ropstvo živovanja u totalitarnim državama i uvjerile se da se iz zla u gore može doći pločnikom dobrih namjera, barem vlastitih. Niti je Zahri Iranska revolucija koncem 1970-ih donijela željeni boljitak, niti su Marijinom domovinom Rumunjskom potekli med i mlijeko nakon revolucionarnog svrgavanja diktatora Nicolaea Ceauşescua 1989. g.
Uvelike oblikovan trenjem žive dinamičnosti (bogata, raskošna slika, poletan vizualni ritam) i nujne elegičnosti (pisma tugaljiva tona i sadržaja, čitana tihom nježnošću), Između revolucija ostavlja osobito snažan utisak. Razigranost i sjeta u istom potezu.
