U domeni hrvatskog filma, svaki tematski ili žanrovski iskorak u smjeru izlaska iz generalne tipiziranosti, naveliko se pozdravlja, no u slučaju novog naslova Igora Mirkovića “Slatka Simona”, taj je pozdrav pokušaju inovativnosti prerastao u iznimno pompozne najave, a u promotivne je svrhe čak osmišljena AI žena. Sudeći i po post-premijernim komentarima, izgleda da je marketinški aparat odradio solidan posao sugestivnosti – ili je širu raju uistinu lako zadovoljiti iole provokativnijom tematikom onkraj uobičajenog građanskog ćudoređa.
Mladić znan kao Zeleni (Toma Medvešek), s nekolicinom svojim kolega operatera zaposlen je u trošnoj zagrebačkoj zgradi opskurne agencije za seks-chat. Pod lažnim identitetom Simone dopisuje se s napaljenim muškarcima na njemačkom i šalje obnažene fotografije, a među stalnim klijentima se svojim danonoćnim porukama ističe Bobo (Jerko Marčić), taksist u Austriji. Zaplet počiva na pridruživanju nove radnice Jane (Tina Keserović) muškom timu, u koji ona pokušava unijeti dašak idealizma i senzibilizirati ih za usamljenost klijenata, iako ih svjesno obmanjuju. Nakon što Jana uskače u korespondenciju s Bobom u Simonino ime, dolazi do zahuktavanja radnje, intenziviranja njegove opsesije, a Bobo odlučuje i fizički potražiti Simonu. Dvije linije priče temeljene na relaciji između mušterije i pružatelja usluge isprepliću se, prva linija prati Bobu i njegov život u inozemstvu, a druga “šljakere” na web chatu.
Karakterizacija likova koji načelno odgovaraju stereotipima, dok su njihovi motivi nedorečeni i krajnje neuvjerljivi, ostaje plitka sve do kraja. Što glede protagonista – naivne i usamljene Jane ili Zelenog koji nastoji izaći na kraj s kamatarima i nanovo osvojiti bivšu djevojku, koju je izgubio zbog borbe s kockanjem – što glede sporednih likova, tihog Profesora i drugih nasumično ubačenih kolega ili pak podšefice ove ilegalne poslovne sheme Lize (Nela Kocsis). Teško se može ustanoviti da je prisutno ikakvo pronicanje u emocionalnu tektoniku likova jer izostaje i autentično oslikavanje samoće, ranjivosti i društvene izolacije, a s obzirom na slabo napisane uloge, glumačka se postava još i dobro snašla. Iako su svi likovi portretirani više-manje karikaturalno, ženski su posebice svedeni na ekstreme – ili na neprobavljivu lakovjernost u Janinom slučaju ili Lizinu beskrupuloznost. K tome, unutar ove polupečene fabule, odnosi se čine nepostojećima, tek zagrebanima i bez rezolucije, primjerice, glede Bobove nevjere supruzi (koja se i ne ispostavlja baš kao značajan twist).
Pristup filmskoj strukturi ispostavio se također pogrešnim, iako je potencijalno imao u cilju doprinijeti psihološkom profiliranju Bobe. Naime, konstantno umetanje fantazija u Bobovu rutinu, paradoksalno rezultira dosadom i monotonijom, unatoč povremenim eksplicitnim prikazima golotinje. Izmjene stvarnosti i opetovanih maštarija, sižejno ničemu ne doprinose (imaginarnu ljubavnicu Simonu igra Maja Jurić), osim što su nespretan filmski manevar.
Unutar nagrizajućeg djelovanja moderne svakodnevice i sustava prepunog očekivanja i imperativa, oslanjanje na utjehu koju pruža poruka stranca pa makar bila lažna i kreirana iz posve drugih interesa, premisa je koja je mogla poslužiti kao zahvalan poligon za dubinsko istraživanje slojeva ljudske egzistencije, atmosferično gradeći spone univerzalnih ljudskosti, bez obzira na kojoj se strani ekrana našli. Nažalost, ako Mirkovića i jest zanimalo tkivo današnjeg ironičnog prisustva usamljenosti i praznine, unatoč maksimalnoj umreženosti i sveprisutnim opscenim sadržajima, čini se da je dokinuo za to potreban prostor, inzistirajući radije na klasičnim balkanskim motivima.
Osim zalaženja u teme gastarbajtera, u “domaćoj” jednadžbi su se kao po balkanskom defaultu našli i okviri kriminalnog podzemlja, cajkaški noćni klubovi i tipični poroci poput cuge i kocke. Sve te elemente, likove i situacije naivno povezuju “koincidencije” koje posvuda niču u nimalo realnim parametrima. Od osnovne nategnute slučajnosti, a to je da su osobe koje se sreću na internetu zapravo susjedi u istoj zgradi, preko slučajnog susreta bivše u klubu, do slučajnog nalaženja letka o odbjegloj papigi imena Bobo – pri čemu Mirković, htio ili ne, Zagreb iz metropole pretvara u selo.
Panika Zelenog i Jane zbog opasnosti Bobovog dolaska u Zagreb – koji kao da će ih locirati na temelju neke supermoći, komična je, ali ne na način na koji je redatelj zamislio. Nadalje, ova sumanutost dobiva dodatan suludi sloj u vidu Janine odluke o sastanku s Bobom koji bi njemu trebao olakšati spoznaju da prava Simona ne postoji. Svi preostajući eventualni komadići plauzibilnosti otapaju se iz minute u minutu do završnice u kojoj već prevladava (nenamjerni) dojam groteske. Nametljivost situacija iz kojih se potom cijede usiljeni dijalozi i monolozi, ne korespondira s uspostavljenim sentimentom, a mlitavoj filmskoj atmosferi, ni jeftine „fore“, baš kao ni „drugačija“ tematika nisu uspjele spasiti obraz.
Film donekle parodira znanu, ali nedovoljno istraženu činjenicu kako se iza atraktivnih, ali fantomskih ženskih figura, s druge strane „žice“, zapravo često nalaze muškarci koji u razmjeni lascivnih poruka s drugim muškarcima potvrđuju iznesenu tezu da su ljudi suštinski u stanju povjerovati svemu, čak i kad na racionalnom nivou znaju da ih se vara. Pritom je pristanak pojedinaca na apsolutnu, a skupo plaćenu laž, na vezivanje uz ono nepostojeće te povjeravanje intime u ruke stranaca, nuspojava neostvarenih emocionalnih, prije nego fizičkih potreba. Međutim, iako se može pohvaliti redateljeva intrigantna početna ideja te njegova želja za kritikom društvene otuđenosti u digitalno doba podcrtana kontekstom pandemije, odškrinuta Pandorina kutija obrađena je nadasve površno i nezgrapno. Mirković je pokušao proniknuti u mračne kutke internetskih bespuća i zaviriti u industriju cyber seksa želeći pomaknuti granice u ovoj žanrovskoj mješavini erotskog trilera i socijalno-ljubavne drame, što je u konačnici rezultiralo scenaristički ambicioznim, ali uvelike pretencioznim i neuspjelim uratkom.
Da iza Bobe ne stoji zapravo glumac Jerko Marčić, već da je nekim čudom riječ o stvarnom liku koji je pogledao upravo ovaj film, vjerojatno bi s tekom progutao sve što mu je servirano. Problem je što većini gledatelja ipak treba ponuditi vjerodostojniju priču koja drži vodu za razliku od korisnika seks-usluga koji pristaju na sve.
