U samoj završnici svoga kratkometražnog igranog filma U plavetnilo iz 2017. redateljica Antoneta Alamat Kusijanović istodobno je ponudila rasplet, novi zaplet i mogućnost za nastavak priče. Režijski veoma vješto svoju je glavnu junakinju, trinaestogodišnju Juliju, s jedne strane prepustila dubinama mora nakon njezina udarca glavom o podvodnu stijenu, a s druge joj pružila mogućnost spasa u rukama dvoje vršnjaka s kojima je do tada razvijala sve složeniji emocionalni odnos. U zraku, točnije rečeno u vodi, visio je nastavak Julijine borbe sa svijetom iznad morske površine jer se u moru ona ionako snalazila kao riba u vodi. Doista, Julija je nastavila ondje gdje je u završnici filma U plavetnilo stala. Tri godine kasnije ona je i dalje ljudsko biće koje puno više pripada moru nego li kopnu. I koje je dalje svojeglavo, ne osobito pričljivo, ali itekako oštroumno kada treba shvatiti odnose u neposrednoj okolini i reagirati na njih. Hoće li sada nešto zrelija tinejdžerica ponovno što stvarno, što metaforički udariti glavom o stijenu ili joj je nezgoda s početka tinejdžerskih godina zauvijek promijenila percepciju kada su posrijedi njezini osjećaji prema drugima i drugih prema njoj? O tome govori dugometražni nastavak filma ovaj put naslovljen prema jednoj od najfascinantnijih riba u jadranskom podmorju, i ne samo u njemu. Murina je cjelovečernji igrani prvijenac Antonete Alamat Kusijanović koji, kao i njezin prethodni kratki film, počinje ‘u plavetnilu’. Julija sada ima šesnaest godina. Na početku filma kamera je prati u lovu na murinu s ocem za kojega smo otprije znali da je obiteljski despot. Je li se situacija u međuvremenu primirila? Uvod naznačuje upravo to. Početnom scenom uranjamo u morsku dubinu pri čemu se iznad površine nebo tek nazire. Julija i njezin otac Ante tragaju za murinom koja se skriva unutar stijenja. Kada se u isto vrijeme zastrašena i zastrašujuća riba otvorenih usta pojavi u kadru, posve je jasno da je riječ o metafori za glavnu junakinju. Ona je od samog početka murina. Međutim, do samog se raspleta neće znati hoće li i Julija poput svoga ribljeg alter ega postati lovinom odveć složenih obiteljskih, lokalnih i ekonomskih odnosa, ili će uspjeti naći zaklon prije no što pokaže da je lovac zapravo ona sama. U prvom susretu Julije i murine deblji će kraj izvući riba, dok će murinin ugriz Juliju do kraja podsjećati koliko mora biti opreznom neovisno gdje se i s kim nalazila, uključujući svoje najbliže. Sudeći prema uvodnoj sceni, njezinoj strukturi, dinamici i simbolima, te glavnini onoga u što se uvod razvija, redateljica dokazuje da je u svom dugometražnom prvijencu suvereno spojila dramu u koju vjeruje i vještinu kojom raspolaže. Murina je baš to: filmskim jezikom uvjerljivo ispričana priča koja unatoč povremenim oscilacijama ima zaokruženu logiku te rad koji ni u jednom trenutku ne djeluje predvidljivo i već viđeno bez obzira na poznate motive.
Kao rijetko koji recentni film u hrvatskoj kinematografiji Murina je priča o sinergiji podmorja, morske površine i priobalja. O ljudima koji su prije razapeti na njihovu dodiru, nego li privilegirani što žive u tom i takvom prostoru. Pejzažno u otvorenom raju, sadržajno u prigušenom paklu. Mada u hrvatskom filmu ne nedostaje radova koji su znalački isticali kontrast očaravajućih sredozemnih vizura i manje-više manifestne brutalnosti unutar njih, Murina je prije svega intimistička priča u kojoj je more ravnopravan protagonist u brojem nevelikoj galeriji likova. Stoga svojom veličinom i nepredvidljivošću jednim dijelom djeluje impozantno, a drugim zaštitnički kada treba izabrati stranu u sukobu. Nastao u međunarodnoj koprodukciji pri čemu je ime redatelja Martina Scorsesea kao izvršnog producenta ne samo komunikacijski mamac nego prije svega dokaz povjerenja u redateljičin projekt, film jest naglašeno lokalnog kolorita. I socijalno, i geografski. No, zbog svoje međunarodne ekipe taj kolorit oživljava svježe, drukčije, uzbudljivije. U srži je svega priča. Ona se ovdje fokusira na naoko stabilnu tročlanu obitelju, djevojku Juliju, njezina oca Antu i majku Nelu koji u idiličnu južnodalmatinskom kraju žive podalje od bilo kakvog stresa nadajući se da će im prodaja atraktivnog zemljišta za luksuzno odmaralište bogatom ulagaču nepovratno promijeniti živote: Julija sanjari o odlasku u SAD-e, Nela o kupnji stana i selidbi u Zagreb, a Ante o završetku svog rada za druge i vlastitoj slobodi. Kada u to ime u njihov otočni dom stigne Antin bivši poslodavac i prijatelj, američki multimilijunaš Javier, snovi o drukčijem životu polako počinju dobivati stvarnije obrise. Jer vrag nikad ne spava. Osobito ne u blizini raja. Zemljište o kojem je riječ poprište je nedavne tragedije vatrogasaca, Javier je od ranije zaljubljen u svakodnevicom nezadovoljnu Nelu, a Anti treba samo jedan povod da se iz srdačnog domaćina vrati u stanje autodestruktivnog i permanentno frustriranog provincijalca. Julija pak malo-pomalo manipulira svojom okolinom, ali je jednostavno premlada i neiskusna da bi uspjela u svojoj ionako zamagljenoj namjeri. Redateljica zajedno s koscenaristom Frankom Grazianom polako, ali čvrsto gradi ovu mrežu odnosa poput prave ribarske mreže u koju će se kad-tad zapetljati najmanje oprezne ribe. Možda i sve. Do otprilike posljednje četvrtine filma, Murina besprijekorno spaja ozračje, karakterizaciju i sugestivno izražavanje, da bi tek u raspletu pribjegla simplifikaciji osobito u odnosu Julije i Ante kojemu kao liku najviše nedostaje nijansa. Ili barem još pokoja. Glumci daju maksimum, posebice mlada Gracija Filipović koja reprizira ulogu Julije iz filma U plavetnilo, uvijek negdje na granici gracilnosti i nebrušenosti kakav je uostalom i njezin lik. Julijine roditelje tumače Leon Lučev, idealan za utjelovljenje otočkih silnika bez istinske moći i – danska glumica srbijanskog podrijetla Danica Čurčić, izvrstan izbor za ženu koja je vlastitu ljepotu i životne prilike žrtvovala za druge. Novozelandska zvijezda Cliff Curtis kao Javier samo upotpunjuje dojam o glumačkim izvedbama, dok je francuska direktorica fotografije Hélène Louvart more i podmorje dodatno učinila ravnopravnim likom. Nagrađena Zlatnom kamerom na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu u kojem je uvrštena u program Quinzaine des Réalisateurs, Murina je i na 68. pulskom filmskom festivalu stigla do nagrade Breza za najbolju debitanticu (Antoneta Alamat Kusijanović), zatim do Zlatne arene za najbolju žensku sporednu ulogu (Danica Čurčić) te do nagrade publike Zlatna vrata Pule. Nedvojbeno je riječ o radu koji svojom cjelinom – promišljenom, nenametljivom i komunikativnom – zna privući i struku i gledatelje. Redateljičin je jadranski oblik vode dobio efektan filmski izraz koji kao i U plavetnilu nudi više interpretativnih mogućnosti. Murina, i ona filmska, i ona morska, ima karakter. Pitanje je samo kamo će je on odvesti.
Ocjena: 8/10
