Među prvijencima i svjetskim premijerama na 70. jubilarnom Pulskom filmskom festivalu jest i dugometražni igrani film Sedmo nebo Jasne Nanut. Od Arene preko kina Valli do Brijuna film je zaista u prekrasnim prirodnim okruženjima započeo festivalski život. Publici je to pridonijelo ugođaju gledanja toga dobroga, pametnoga, duhovitoga i zabavnoga filma.
Jasna Nanut (1975.), redateljica i scenaristica, dobro je poznata prvo po radu na televiziji, te potom po svojim kratkim igranim filmovima. Dva su, Igra maloga tigra (2015.) i Tanja (2016.) ovjenčani nagradom Oktavijan. No stvaranje dugometražnoga igranoga filma velik je i dugotrajan izazov, pa je sudjelovala na više radionica za razvoj scenarija. U Sedmom nebu ponovno se bavi svojom omiljenom i čestom temom muško-ženskih odnosa. Radila je s ekipom filmaša s kojima je već prije surađivala na nekoliko kratkih filmova, te s glumcem Krešimirom Mikićem koji igra glavni muški lik.
Film je snimljen u Zagrebu, Daruvaru i Samoboru. Izravna je reklama mjesta i prostora snimanja, jer se na ekranu jasno i dugo vide natpisi. Koliko je to u redu, vrlo je upitno, ali je sigurno pomoglo produkciji. Veliki dio snimljen je u Studentskom centru u Zagrebu. To je prikladno s obzirom na radnju filma koja prikazuje produkciju televizijskoga plesnoga showa gdje radi glavni lik Nino Radman, te na kazališne prostore njegova prijatelja Dinka u kojima se susreću. Prostranost SC-a dobro je snimljena i ukazuje na njegov potencijal kada bi bio uređen kao kulturni centar i centar za filmske festivale. Sada pak odmah podsjeća na nedostatak osnovnoga u njemu – zraka, te prijeku potrebu za klimatizacijom i ventilacijom.
Fotografija Tomislava Sutlara doista je veoma dobra. Kadrovi su uglavnom statični i dugi, pregledni, često dubinski, nekoliko ih je zanimljivo kadriranih – složenih, stiliziranih i zrcalnih, te nekoliko panoramskih snimki, što znatno obogaćuje estetiku filma. No katkad film djeluje sporo, katkad previše repetitivno i kao da bi desetak minuta manje trajanja bilo bolje. Repetitivnost razgovorâ Nina i Dinka počinje iritirati nakon početne komičnosti karikiranja stereotipa bračnih odnosa, što dovodi i do preglumljavanja.
U cjelini je režijski postupak Jasne Nanut pomno osmišljen, premda dosta školski. Posebna je odlika što je uspjela vješto povezati iznimno velik broj likova u skladnu cjelinu, a mnogi glumci izgovore tek jednu rečenicu. Taj se dio ponajprije odnosi na prikaz užurbanoga rada u televizijskom showu. Nasuprot tomu, prikaz Ninovoga privatnoga života ima malo likova i uglavnom je sporiji. Valja osobito naglasiti izvrsnu izvornu izvanprizornu glazbu skladatelja Nenada Kovačića i Maka Murtića, koja često kratkim tonovima flaute specifično poentira radnju. Usto ima nekoliko pjesama u pozadini, čije su riječi asocijativne na filmska zbivanja i likove.
No scenarij je taj koji je najbolji, najzanimljiviji, inteligentan i dramaturški dobro uobličen. To je komedija s odličnim dijalozima iza koje se krije drama. Karakterizacija tri glavna lika: Nina, supruge Ksenije (Iva Mihalić) i ljubavnice Tamare (Iva Jerković), sjajno je profilirana, a ni ostali likovi nisu plošni. Gluma cjelokupnoga ansambla dobra je i uvjerljiva, što ukazuje na kvalitetan rad s glumcima. Ipak, najbolji je Krešo Mikić. Stalna nespretnost, odugovlačenje, neodlučnost, kriza srednjih godina i visok tlak njegova lika stvaraju najviše humora, ali i napetosti i iščekivanja.
Tema je bračni trokut, u čijem je središtu muškarac koji nakon ljubavnoga uzleta u sedmo nebo počinje osjećati pritisak, grižnju savjesti prema supruzi i djeci. Želi joj sve priznati, ali ne uspijeva skupiti hrabrosti ni suočiti se sa samim sobom, biti muško, nego pokušava odustati pa dolazi do kaosa. Ljubavnica Tamara iskreno ga voli, a supruga Ksenija je mirna, razborita žena. Groteskne vježbe s prijateljem Dinkom, kojega utjelovljuje Nikša Butijer, obeshrabruju a ne pomažu. I tako muškarac na rubu živčanoga sloma, nesiguran frustriran paranoičan slabić, radije odluku prepušta jačim ženama… Muško-ženski odnosi doista imaju različite varijacije, a stereotipi se mijenjaju. Odavno je slavni Pedro Almodovar prikazao Žene na rubu živčanoga sloma. Zašto ne bi bili i muškarci?
Prvijenac Jasne Nanut naznačuje da od nje možemo očekivati još dobrih filmova. A sada čekamo odluke festivalskoga žirija…
