Kada bismo Kazneni udarac gledali bez ikakva znanja o njegovu podrijetlu, isprva bismo mogli pomisliti da je riječ o kakvoj dokudrami, primjerice žilnikovskog tipa, izgrađenoj na tomu što je autor, recimo, naišao na dvojicu zgodnih, prirodnih, autentičnih dječaraca i prepoznao njihove vrline filmskih naturščika. Uhvatiti kamerom spontanu živost njihova uzrasta i vedre, bodre, krepke poslijepodnevne dječje igre na priručno sklepanom mjesnom, seoskom, provincijskom nogometnom igralištu na livadi, uz ponešto improvizacijske rekonstrukcije stvarnosti po redateljskim uputama vjernima zbilji, moglo bi biti posve dovoljno za dražesnu nedramsku etidu posvećenu lepršavim trenucima neopterećenosti nježnih godina.
Orunjene vratnice, razderana mreža, izubijana nogometna lopta, ljetno sunce, boca Cockte i poluozbiljno sanjarenje o vlastitoj nogometaškoj budućnosti po uzoru na aktualne i vazdazelene domaće i strane velikane toga sporta, najvažnije sporedne stvari na svijetu. I srdačna međusobna naklonost, bez obzira na sitnu razmiricu i kratkotrajno durenje. Treba li više za idilu osnovnoškolske dokonosti?
Dječarci Gabrijel Dolenec kao Franjo, Franc i David Ivanović kao Matija su sjajni – živi, iskričavi, puni energije. Određene nedoumice glede vremenskog smještaja izaziva njihova odjeća koja se čini prikladnijom nekim prošlim desetljećima, a na otrcanom privjesku nogometaša ispisano je „Argentina ’78“. Malci spominju Diega Armanda Maradonu (trajno slavan), Roberta Prosinečkog (najslavniji u 1990-ima) i golmana Ivkovića (Tomislava, najpopularniji u 1980-ima). Mobitela, neizbježnog rekvizita 21. stoljeća, nema. Je li posrijedi i kakva filmaška vremeplovna igra, intriga s prožimanjem razdoblja sljubljena s realizmom prikaza događaja? Prikazano vrijedi u svim dobima?
Dolaskom grupice mopedista, starijih tinejdžera – u kadrovima s naznakama prijetnje: razmjerno nisko postavljena kamera, oni se pomaljaju za neoštrinama visoke lelujave trave, u protusvjetlu, praćeni oblačićima prašine i ispušnih plinova, dečkići se isprva od njih skrivaju – ocrtava se dramski razvoj i postaje čitkije da se grabi u područje opsežnije od filigraniranja neobvezne crtice. Uistinu, iako će i nadalje prevladavati krajnje uvjerljivo, iznimno zapaženo i predočeno dječje-mladenačko ponašanje u slobodno vrijeme, događaji i ugođaj postat će sve jezovitiji. Neslano-okrutna (tradicionalna) šala poprimit će tragične razmjere, bezazlena nevinost i radoznala otvorenost nejači bit će nepovratno osakaćena, posljedice neposredne štete će se kako-tako (valjda) sanirati, no uzrocima se nitko neće baviti. Demonstracija, zloporaba slučajne, nezaslužene, neopravdane moći, samodokazivanje u obliku destrukcije. Bolan udarac razara osjećaj sigurnosti i vjeru u svijet, uzori usmjeravaju pogrešnim, lošim putom i prizivaju ponavljanje nevaljalih, štetnih nasljeđa.
I ostalih nekoliko glumaca, široj javnosti nepoznatih, doimaju se, kao i dječaci, poput naturščika, a svoje likove otjelovljuju prvorazrednom uvjerljivošću. Glazbe nema, kamera njemačkog snimatelja Fabia Konstantina Stolla suzdržano, bez uočljivih stilizacija upija svjetlosne mekoće ljetnoga dana, scenarij je precizan bez krutosti, montaža Roka Bičeka i Ane Štuline izlagački pregledna i ugođajno primjerena, s pokojim nenametljivo efektnim skokovitim rezom u odsječcima najveće burnosti. Scenografija Ivana Veljače, kostimi Ane Savić Gecan i maska Mojce Gorogranc Petrushevske nenapadno pripadaju vremenu i prostoru (po indikatorima u filmu i izvan njega čini se da je riječ otprilike o koncu 1980-ih u Međimurju), a istodobno ostavljaju osobit utisak, baš kao i izvrstan, minimalistički, no upečatljiv i dramatski potentan dizajn zvuka Julija Zornika.
Kazneni udarac u režiji slovenskog redatelja Roka Bičeka (nemali uspjeh postigao je cjelovečernjim igranim prvencem, zasad i jedincem Razredni neprijatelj/Razredni sovražnik, 2013) temeljen je na odlomku zapaženog romana Črna mati zemla (2013) Kristiana Novaka koji se drži jednim od najboljih djela novije hrvatske književnosti (kao i Novakov sljedeći roman, Ciganin, ali najljepši, 2016), a po kojemu je u Zagrebačkom kazalištu mladih, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak-Podolski, 2017. ostvarena hvaljena i gledana predstava.
Besprijekorno samostalno djelo, Kazneni udarac snimljen je kao korak u planiranoj izradi cjelovečernjeg filma Črna mati zemla koji bi, u istom produkcijskom okrilju, trebao režirati Biček, iako iz raspoloživih informacija nije jasno hoće li ovaj kratki film biti dio dugog. Kako god bilo, ako je Kazneni udarac uzorak buduće filmske Črne mati zemle, očekujemo – koliko god to pretjerano zvučalo – jedan od najboljih hrvatskih filmova 21. stoljeća, ako ne i uopće.
