Kim Ki-duk (1960 – 2020) – iskupljenje filmom

10.3.2021.

Kim Ki-duk

Samo desetak dana je Kim Ki-duku nedostajalo do rođendana kad je u Latviji podlegao posljedicama zaraze koronavirusom. Na najneobičniji je način otišao, i to u vrijeme kad smo se tek počeli navikavati na ovakve vijesti, jedan od najrevolucionarnijih filmskih režisera koje je Koreja ikada imala; oprostio se tijekom rada na produkciji svoga novoga filma i od svijeta i od života.

A Kim Ki-duka nije mazio niti svijet niti život. Rodio se u Bonghwi, živio je bijedno, nikad nije završio niti srednju školu, a još kao dijete radio je na smetlištu i po raznim tvornicama. Nije to bio svijet koji ga je zadovoljavao, pa se pokušao iskobeljati, prvo preko vojske, a kasnije preko svoga intelekta. Samostalno se prihvatio “studiranja” teologije, ali nije mogao odoljeti zovu umjetnosti, pa je za vrijeme volontiranja u budističkome samostanu shvatio da je njegov poziv ipak slikarstvo. Ono je bilo glavnim razlogom njegova odlaska u Francusku gdje intenzivno slika, iako i tu praktički živi kao beskućnik te se uzdržava uličnom prodajom svojih slika.

U Njemačkoj, pak, po prvi put vidi djela Egona Schielea koja će na njega ostaviti traga, pa će Schieleovu sliku tematski uvrstiti i u jedan svoj kasniji film (Loš momak [Nabbeun namja] iz 2001. godine). Zašto baš Schiele nije posve jasno, ali jednom je prilikom sam Kim pokušao objasniti da na njega Schiele ostavlja poseban dojam jer se na prvi pogled njegova djela čine vulgarnima, ali kad ih se, kao i njihova autora, prihvati i dublje promotri očituju se kao duboko i iskreno slikarstvo. Osim Schielea, Kim Ki-duk doživio je još jedno transformativno iskustvo za svoga boravka u Europi, i to ono koje nam je još teže zamislivo jer smo uspavani u blagostanju našega europskoga društva. Režiser ovakvoga kalibra, slikovitosti i pripovjedačkog dara po prvi je put pogledao film tek s 30 godina života. Činjenica je: Kim Ki-duk je cijeli svoj filmski svijet izgradio u samo 30 sljedećih godina.

Kad se vratio u Koreju bio je praktički nepismen. Iako korejsko pismo nije tako komplicirano i zahtjevno kao kinesko i(li) japansko, ipak je život kojem je bio izložen u svojoj domovini učinio da je Kim morao krenuti od samog početka. I kako li je tek krenuo: prihvatio se pisanja svoga prvoga scenarija te je s njime pobijedio na natječaju Korejskoga filmskoga vijeća. Taj je scenaristički prvijenac urodio i režijskim, debitantskim filmom Krokodil (Ag-o, 1996) kojim je pokazao naznake smjera u kojem će se razvijati njegova filmska poetika. Glavni lik Krokodila je beskućnik koji spašava nepoznatu ženu od počinjenja samoubojstva. No priča na tome ne završava – spasilac ženu siluje te je podvrgava i drugim oblicima nasilja, ali se uskoro među njima razvijaju poseban odnos i čvrsta veza. Ovakva tematika pratit će nas dugo u filmovima Kim Ki-duka. Krokodil je uveo drugačiji način formiranja muško-ženskih odnosa, tematiku seksualnoga i emocionalnoga nasilja, ali i ono najvažnije za Kim Ki-duka: društvenu kritiku. Film je pokupio salve pozitivnih kritika u Koreji, a posljedično i diljem svijeta. Posve je fascinantno kako je Kim Ki-duk, izdanak jednog tako lošega klasnoga dijela korejskoga društva, uspio tako poetično uhvatiti ono što se, vidjeli smo, smatra vulgarnim, ali je duboko i iskreno, bez moralnih pretenzija i osuda.

Jednako tako nastavio je i sa sljedećim filmom Loš momak u kojem prikazuje maloga, lokalnoga pripadnika mafije koji pred fakultetom ugleda lijepu studenticu. Njegova neprilagođena osobnost rezultira time da je nasilno prisili na poljubac, što vidi skupina vojnika i brutalno ga pretuče. Njegova osveta je neočekivana i drastična: slijedi studenticu, vidi je u knjižari kako čita knjigu o Schieleu i trga stranicu s njegovom slikom (kasnije će joj on tu knjigu pokloniti) te sudjeluje u namještaljci u kojoj ona ispada lopovom koji mora nadoknaditi financijsku štetu, a to će napraviti tako da potpisuje ugovor na otplaćivanje duga prostitucijom. Naš loš momak bit će sitni mafijaš koji će nadgledati njezino otplaćivanje duga, a s vremenom će se između njih razviti simpatije i ljubav. Ponižena i degradirana na njegovu razinu, možda ga sada gleda drugačije negoli onoga dana kada joj je pred zgradom fakulteta “ukrao poljubac” – njihova je vrijednost sada zajednička, ista. Njihova će ljubav rezultirati zajedničkim bijegom iz mafijaškoga svijeta, vozit će se diljem Koreje u kamionu, a preživljavat će tako da će se ona prostituirati za njih dvoje. Ovaj Kim Ki-dukov film duboka je personifikacija njegova svijeta djetinjstva, u kojemu se čast, ljubav i preživljavanje premrežuju na najneobičniji način, bez osuđivanja – način koji se može razumjeti.

Kim Ki-duk je u povijest korejske kinematografije ušao 2012. godine filmom Pieta kojim je konačno za nju osvojio prvu veliku nagradu: Zlatnoga lava za najbolji film na Venecijanskom filmskom festivalu. Pieta je film kojim se Kim Ki-duk ponovno vraća korijenima i djetinjstvu, film u kojem pratimo sitnoga utjerivača dugova koji prisiljava dužnike na sakaćenje i ozljeđivanje kako bi dobivenom isplatom od osiguranja vraćali dugove. Mnogi od njih završavaju tragično, a mnogi se žele i osvetiti, pa tako i žena koja je izgubila sina smišlja osvetu – predstavlja se glavnome junaku kao majka koja ga je napustila u djetinjstvu, a kad ju on prihvati ona čini samoubojstvo kako bi i on osjetio kako je to izgubiti nekoga. Duboko duhovan film s mnogo vjerskih referenci, kao uostalom i sam naziv filma, imao je svoga prethodnika u općeprihvaćenom remek-djelu Proljeće, ljeto, jesen, zima…i proljeće (Bom yeoreum gaeul gyeoul geurigo bom) iz 2003. godine, kojim je Kim Ki-duk postao planetarno poznat i popularan režiser. Proljećem, ljetom… odao je počast svojim budističkim korijenima snimajući film na najpoznatijem korejskom umjetnom jezeru u nacionalnom parku u kojem je ispričao priču o zaokruženom životu jednog dječaka predodređenog da postane budistički duhovnik. Iako je film dobio salve pohvala, međunarodne nagrade su izostale, ali Kim Ki-duk je tada postao svjetsko ime.

Njegov sljedeći rad Samaritanka (Samaria) iz 2004. donio mu je prvo međunarodno filmsko priznanje – nagradu za najboljega režisera na Berlinskom filmskom festivalu. Samaritanka započinje kao priča o dvjema tinejdžericama od kojih se jedna prostituira kako bi time zaradila novac za njihovo zajedničko putovanje u Europu. Iako se to na prvu loptu čini plitkim ciljem, djevojke imaju i “viši” cilj – rukovode se, naime, pučkim mitom o indijskoj prostitutki koja je svakoga svoga klijenta transformirala u pobožnoga budista. Međutim, nakon tragične pogibije svoje prijateljice, druga djevojka u novom segmentu filma odlučuje vratiti novac svim njihovim mušterijama tako što će prvo s njima spavati, a onda im platiti/vratiti novac. Takav razvoj događaja afirmira onaj početni pučki mit u koji su djevojke vjerovale: svaki od klijenata nakon što primi svoj novac shvaća svoju moralnu transgresiju, slabost i ispraznost svoga života te se kaje. Iako je ovo već dovoljna priča za film, on u osnovi ne nastavlja u tome smjeru. U svome trećem segmentu Samaritanka postaje film o ocu djevojke koji saznaje što njegova kći radi, ali ne i zašto. On je slijedi te svaku njezinu mušteriju kažnjava batinama i nasiljem. Na koncu, kad je djevojka vratila “dug” svojoj prijateljici, ona i otac odlaze na putovanje na kojem otac želi napraviti konačno otkupljenje svoje kćeri, ali u tome ne uspijeva. Film završava dolaskom policije po oca.

Segmentirana u nekoj varijanti trodijelne kompozicije Kim Ki-dukova Samaritanka moderna je parabola Danteove Božanstvene komedije smještena u suvremeni Seul, i to kao priča o božanstvenoj, iskupljujućoj tragediji. Grijeh, padanje u moralni ponor i iskupljenje tri su segmenta ovoga filma koja nesumnjivo prepoznajemo, baš kao i referencu na kristoliko podnošenje i otkupljenje tuđih grijeha, što najbolje vidimo u sceni u kojoj djevojka na svojim leđima nosi ozlijeđenu prijateljicu, a kasnije i u vidu oca kao otkupitelja njezinih grijeha.

Samo desetak dana nedostajalo je Kim Ki-duku, režiseru koji je sa svakim svojim desetljećem zakoračio u novu fazu vlastitoga umjetničkoga iskupljenja (da ne ispadne isprazno: čak je snimio i odličan film o tome), do 60. rođendana. Možemo samo nagađati što bi nas u njegovu stvaralaštvu očekivalo dalje, i koliko film – kao umjetnost, a ne kao biznis – gubi njegovim preranim odlaskom. Ono u čemu je fenomenalno uspio, i što će nam ostati kao stvarna dokumentarna vrijednost, jest uvid u korejsko društvo prije njegova tranzicijskog razdoblja u 1990-ima, dokumentarni prikaz Seula prije negoli je napredak novoga društva zauvijek uništio sve četvrti u kojima su ljudi poput Kim Ki-duka preživljavali. Time je uspio postići da njima i sebi osigura besmrtnost.

Oznake: