U poglavlju svoje uspješnice Homo Deus: Kratka povijest sutrašnjice u kojoj sposobnost organiziranja i suradnje ističe kao bitan preduvjet (r)evolucijskog odizanja ljudi iz životinjskog svijeta, jedan od onih što ga se nerijetko ubraja u najveće mislitelje današnjice, izraelski povjesničar Yuval Noah Harari, vraća nas u prosinac 1989. detaljno nas podsjećajući na svrgavanje rumunjskog komunističkog diktatora Nicolaea Ceaușescua kojemu smo svjedočili u izravnom prijenosu. Ono što Hararija posebno zanima nije sam čin puča i prijekog suda kao televizijskog realityja koji je u cijelosti dostupan na YouTubeu, već činjenica da vlast u Rumunjskoj nisu nakon Ceaușescuova pogubljenja preuzele mase (21. prosinca na današnjem Trgu revolucije bilo ih je osamdeset tisuća) koje su spriječile diktatorov pokušaj protuudara nakon masovnih prosvjeda u Temišvaru. Na putu prema demokraciji to ionako može biti tek vrlo kratkotrajna faza koju odlikuje manje-više neorganizirana eksplozivnost. Upravo tu neorganiziranost i stihiju iskoristili su dotadašnji Ceaușescuovi partijski drugovi i najbliži podanici na čelu s Ionom Iliescuom koji su brzopotezno navukli superherojski plašt demokratizacije društva te se proglasili onima koji će u Rumunjsku uvesti demokraciju.
A kako je odreda bila riječ o partijskim aparatčicima, komunističkim direktorima i lokalnim partijskim sekretarima kojima je višedesetljetna umreženost omogućila brzu reorganizaciju, rumunjski eks-komunisti lagodno su preuzeli instrumente vlasti, osnovali Socijaldemokratsku stranku/Partidul Social Democrat (PSD) i izazvali velebnu pretvorbu državnog vlasništva u akumulirani kapital koji ih je obogatio pojedinačno i skupno. Hararijeva poanta je u tome da su se, za razliku od masa koje su zapravo izazvale prevrat, bivši komunisti uspjeli uspješno organizirati i zahvaljujući dotadašnjoj suradnji zadržati na vlasti (Iliescu je triput biran za predsjednika), a Rumunjska svakako nije jedina država u kojoj su “demokratske promjene” i izborni proces omogućili da na vlast zajašu “(ne)reformirani komunisti”; od Sežane do Irkutska oni su se gotovo unisono presvukli u razne stranačke odore, od tvrdonacionalističkih do pseudoljevičarskih te su upravo zahvaljujući svojoj umreženosti i organizaciji najzaslužniji za nikad dovršenu tranziciju bivših socijalističkih društava. Film o kojem pišem zorno ukazuje na tu matricu.
Tridesetprva godišnjica Ceaușescuova svrgnuća gotovo se poklopila s osamnaestim izdanjem zagrebačkog Human Rights Film Festivala koji nam je u svom izdašnom dokumentarnom segmentu ponudio i online projekciju Kolektiva kojega će – iako je produciran godinu ranije – Europska filmska akademija sredinom prosinca proglasiti europskim doksom 2020., a svakako se može uvrstiti među najvažnije filmske događaje godine. Usputno, rumunjski dokumentarizam posljednjih je godina iznimno potentan, tome svjedočimo kontinuirano, između ostaloga zahvaljujući i ZagrebDoxu na kojem je tako i ove godine u regionalnoj konkurenciji trijumfirao jedan rumunjski film – Naš dom u divljini (Acasa, 2020) Radua Ciorniciuca. No, čak i teoretsko uzdizanje dokumentarne forme nema tu moć igranofilmskog percipiranja pa nitko neće sustavno promovirati možebitni “novi val rumunjskog dokumentarizma” kako je to učinjeno s filmovima rumunjskih autora igranoga segmenta. Doduše, moguće je i da su se rumunjski dokumentaristi nadovezali na uspjehe svojih igranofilmskih kolega. Kako god, valovi dokumentarizma i inače se više doživljavaju po nekom nacionalno-državnom kinematografskom ključu i oslabe prije nego što ih se valjano markira. No, to je jedna d(r)uga priča.
Vremenski, Kolektiv počinje predzadnjeg dana listopada 2015. godine poznatim požarom u naslovnom bukureštanskom klubu kada je koncert heavy metal grupe Goodbye to Gravity prekinut zbog požara u kojem je odmah smrtno stradalo 26, a u bolnice je primljeno 180 osoba, od kojih je 38 preminulo. Upravo se potonjima film i bavi – činjenicom da dobar dio umrlih u bolnicama nije imao ozljede opasne po život, već su postali žrtve katastrofalnog stanja u bolnicama, krivo korištenih i neispravnih dezinfekcijskih sredstava te uzročno-posljedično krajnje korumpiranog zdravstvenog i političkog sustava.
Glavni negativac tu je, lako je pogoditi, PSD koja je cijelu stvar pokušala zataškati, čiji ministar zdravstva uporno tvrdi kako sustav nije podbacio, a čija gradonačelnica Bukurešta Gabriela Firea napada novinare (iako je i sama bila novinarka) i političke protivnike koji ukazuju na brojne propuste i korupciju. Cijeli slučaj izazvao je prosvjede kakvi na rumunjskim ulicama nisu viđeni od Ceaușescuova rušenja. Jedan od glavnih aktera priče – direktor tvrtke Hexi Pharma Dan Condrea – poginuo je u sumnjivoj prometnoj nesreći, na funkciju ministra zdravstva zasjeo je zakratko mladi tehnokrat koji je korupcijsku hobotnicu potegnuo za krak ili dva, no ona je, zahvaljujući i izbornoj volji građana, pustila crnilo i nastavila svojom uhodanom rutom po muljevitom tlu.
Sve to gledamo u Kolektivu, prototipu istraživačkog dokumentarizma u najboljoj formi s jedne i iznimno efektnoj deskripciji tranzicijskog modela političkog vladanja s druge strane. Njegov redatelj Alexander Nanau ima zanimljivu osobnu priču. Imao je jedanaest godina kada se preselio u Njemačku i to ubrzo nakon pada socijalizma jer su u njegovoj obitelji odmah shvatili kako će ocvali imperij još dugo smrdjeti. I nisu se prevarili, ali su Nanaua u domovinu vratili uspjesi rumunjske kinematografije kojoj je doprinos dao prije svega međunarodno prepoznatim dokumentarcem Toto i njegove sestre (Toto si surorile lui, 2014), fascinantnoj priči o desetogodišnjem dječaku i njegovim dvjema sestrama koji, dok im je majka u zatvoru, pokušavaju održati privid normalnog djetinjstva u siromašnom bukureštanskom predgrađu, socijalnoj bombi prepunoj droge i kriminala.
Sa stajališta autorskoga promišljanja Nanau čini prilično jednostavnu stvar – pridružuje se malobrojnim novinarskim ekipama zainteresiranima za cijeli slučaj, uključuje kameru i snima sve redom, pa će tako zabilježiti i potresne kadrove u kojima po jednom pacijentu gmižu crvi i poetska svjedočanstva nekih od preživjelih i sve ono drugo što će u pomno razrađenoj montaži na kraju ući u njegov film kako bi cijela stvar funkcionirala u već spomenutoj dvojnosti, kao istraživački poduhvat i kao dokumentarna kronika tranzicije.
No, Nanau zna kako u ovoj priči osim žrtve i krvnika mora imati i heroja te ga logično pronalazi u Cătălinu Tolontanu, novinaru Gazete Sporturilor koji je sa suradnicama – a suočen s gromoglasnom tišinom medijskih kolega koji su s bivšom kolegicom Gabrielom Fireom više voljeli piti kavu negoli pisati o nepodopštinama njezine stranke – izvještaje sa sportskih terena zamijenio istraživačkim novinarstvom. Nanau ga je na sudjelovanje u filmu jedva privolio, budući da je Tolontanu strahovao kako će proces snimanja otkriti njegove skrivene izvore, no upravo je taj fino naznačen odnos Kolektiv pretvorio i u odu istraživačkom novinarstvu koje je danas u ex-socijalističkim državama u ozbiljnoj krizi pod pritiskom raznoraznih orbana i orbanića.
Na trenutke se u filmu suspektnim čini Nanauovo “uvaljivanje” kamere u političku svakodnevnicu mladog tehnokratskog ministra Vlada Voiculescua, no ubrzo postaje jasno kako je stvar u zajedničkoj naivnosti očišta samog autora odraslog u Njemačkoj i Voiculescua, bečkog studenta ekonomije. Obojica su iskusili drukčije političke kulture od one koje su doživjeli pri povratku u Rumunjsku, iako im se domovina, koliko god koruptivno metastazirala, davnih dana priključila Austriji i Njemačkoj u zajedničkoj europskoj obitelji.
E da, što je bilo dalje nakon filma? Rumunjska je ušla u razdoblje političke nestabilnosti, čestih prijevremenih izbora, nestabilnih vlada i prosvjeda. Gabriela Firea više nije gradonačelnica metropole. No, na nedavnim izborima trećinu glasova i relativnu pobjedu opet je osvojila Socijaldemokratska stranka. One mase s Trga revolucije 21. prosinca još se nisu organizirale. Alexander Nanau je to dokumentirao.
Ocjena: 9/10
