Kumek – kraj trilogije o korupcijskoj hobotnici?

30.11.2020.

Naslov originala: Kumek | Godina: 2020 | Trajanje: 84' | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Dario Juričan | Scenarij: Saša Paparella, Zvonimir Tivon | Glumci: Krunoslav Lončarević | Producent: Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija |

Kumek, r. Dario Juričan, 2020.

U vremenima virusne pandemije koja je privremeno zatvorila društvo, pa tako i rad kina, pandemija kronizma i klijentelizma hrvatskoga društva koja joj je prethodila pokazuje se kao tematska nada kinoprikazivača i filmske publike. Dugoiščekivani dokumentarni film Kumek redatelja Darija Juričana ugledao je svoju premijeru na 65. rođendan Milana Bandića, gradonačelnika Zagreba i protagonista djela. Premijerno je prikazivanje održano u hrabrom kinu zagrebačkog Studentskog centra gdje su se dvije zakazane projekcije zbog epidemioloških mjera pretvorile u cjelodnevni filmski maraton. Kapacitet sveden na svega 150 mjesta nije srušio interes za popularnu temu najavljivanu još za snimanja.

Kumek, kao treći dio trilogije o hrvatskim gazdama, nakon dokumentarnih filmova Gazda (2016) o Ivici Todoriću i Gazda: Početak (2018) o Miroslavu Kutli, odražava fenomen najdugovječnijeg gradonačelnika grada Zagreba – Milana Bandića. Redatelj naslovom, pored očite igre riječi, tvorbenim dijalektizmom kajkavskoga narječja aludira na seljaka, a značenje mu se može dopuniti i pejorativnim kolokvijalizmom za malograđanina koji ne prikriva svoj primitivni mentalitet. Općepoznata je i Bandićeva društvena funkcija kao kuma stotine hrvatske djece, ali i lokalnih moćnika. No, možda je i najsuptilnija i time najsočnija aluzija na Coppolina Kuma (The Godfather, 1972) što će sugerirati tipografija naslova filma u raspadu, odnosno padu iz kojeg se nazire riječ “kum” kao korijen.

Kumek time nagovješćuje pad hegemonije, kako kaže, “ekipe s Pešče i Trnja” koja kumuje s Bandićem iz režima u režim. Nekad partijaši, zatim SDP-ovci i današnji krakovi zagrebačke hobotnice, Davor Jelavić, Vidoje Bulum, Dragan Kovačević, Slobodan Ljubičić Kikaš, Lidija Tomić, Ivan Šikić, Mirko Herak ostaju potporanj Bandiću nakon svakog izgona, pada i progona u posljednjih dvadeset godina. Nepobjediva skupina koja je zadužila metropolu pogodovala si je međusobno, ali i svojim podobnim partnerima, kako gledamo u filmu, kroz rekordnu vladavinu kumeka.

Presjekom od impresivnih šest gradonačelničkih mandata u dvadeset godina, dokumentarni film nastao na istraživanju redatelja i novinara Saše Paparelle – suradnika na prethodnicima – prikazuje vidljive i simbolične metastaze na zagrebačkom fizičkom i društvenom tkivu, kao i presjek hrvatskog duha vremena. Epizodno podijeljen u prološke političke početke i dominantne afere prema mandatima, film uglavnom kronološki analizira Bandića kao politički novum posttuđmanovskog Zagreba u kojem kroz puč preuzima vlast, sve do nepobitno najmoćnije političke figure 2020. godine koja u šaci drži državne institucije i vremenski im sukladne garniture vlasti.

Devedeset minuta filma složenog od arhivskih i originalnih snimaka portretira ga kao hrvatsku inačicu turskog predsjednika Erdoğana kao nekadašnjeg gradonačelnika Istanbula, koji se na poziciju apsolutista penjao kroz dvadesetak godina, a vertikalni uspon išao je preko funkcije premijera te potom predsjednika. Zazornu sličnost političkih uspona prepoznaje jedan od kandidata na audiciji. Doduše, hrvatski “gazda” ne uspijeva dobiti željenu nacionalnu naklonost kao kandidat na predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Njegovu dugovječnost, pokazat će film, ne održava samo klijentelističko-nepotistička mreža koju odlučno servisira, nego i građanstvo koje ga djelomično smatra samaritanskom figurom. Potvrdit će to arhivske snimke narikača pred remetinečkim zatvorom u kojem se privremeno našao 2014. godine, ali i lepeza kandidata na audiciji za ulogu gradonačelnika u Juričanovu dokumentarcu, nakon što je pravi Bandić triput odbio razgovarati pred kamerama. Oni mu odreda blagonaklono odobravaju malverzacije, pogodovanja i afere, baš kao i odabrani glumac Krunoslav Lončarević koji svoj credo temelji i na članstvu u Bandićevoj stranci. Kandidati, baš kao i velik broj građana Zagreba opravdavaju grijehe vidljivim infrastrukturnim kompenzacijama u gradu, vodeći se upravo samodopadnim medijskim istupima gradonačelnika. On, kao i zabilježeni Ivica Todorić u prvom dijelu trilogije, za sebe voli reći da je široke ruke i da je osoba koja omogućuje boljitak u Zagrebu. Dakako, kandidati ne vide i nužnost ljudstva za održavanje pogodovanih projekata kronističke mreže i autolegitimaciju pred građanima zbog onog “vidljivog”. Juričan odabire jednog od Bandićevih poklonika da preuzme fiktivnu ulogu gradonačelnika u filmu u kojem se, u odnosu na prethodne dokumentarce, upravo zbog nedostatka ključnih sugovornika autorski podupire satiričkim izlaganjem akumuliranih afera kroz medijski pristup, a ne istraživačkim dokumentarizmom po obrascu obaju Gazdi.

Dvije godine koje su prethodile premijeri filma prikazanog u kulminaciji pandemije koronavirusa i koje predstavljaju vrijeme kraja šestog mandata i nadolazećih lokalnih izbora obilježene su satiričko-političkim performansom redatelja koji formalno preuzima ime Milana Bandića. Ovim performansom postao je neupitno, i ironično, najsnažnija oporba istome raskrinkavajući ga više od režimskih medija s kojima je gradonačelnik u bliskom odnosu, što je legitimirano u prva dva filma trilogije. Juričan javno iznosi obilje dokumenata i dokaznog materijala o svojoj dokumentiranoj studiji lika, što pak kulminira predsjedničkom kandidaturom 2019. godine kojom se plasira na visoko četvrto mjesto. Kumek pritom dolazi kao završni čin u performativnom aktivizmu protiv dugovječnog čelnika Zagreba.

Premda je itekako zadovoljena satirička razina filma, a snažan dokaz bio je kontinuirani smijeh publike na projekciji, upravo je forma satire pojela sadržaj i umanjila uvjeravački doseg izlaganja. Kumekov etos narušava satirička kompenzacija protagonista i ujedno ključnog sugovornika Milana Bandića angažiranim glumcem koji ima isključivo instrumentalnu funkciju recitiranja predloženog teksta. Empirijski i logički, on bi sadržajno odgovarao gradonačelniku glavnoga grada Hrvatske, no fiktivizacija ipak ovdje kumuje sa špekulacijom, čime se ruši kredibilitet govornika. Time posljedično utječe na kredibilitet samog dokumentarnog filma jer djelovanje na osjećaj gledatelja nije ni izbliza sukladno snažnom utisku u, primjerice, prethodnicima o Ivici Todoriću i Miroslavu Kutli gdje su dokazni materijali i snažna govornička argumentacija čvrsto vezani za patos. U kontekstu “Bandićeva filma”, pored njega najvažniji bi sugovornici bili upravo njegovi ortaci koji su većinom na danim funkcijama te su aktivni u trenutku nastanka samoga filma, dok su u prethodnim slučajevima oni stali pred kamere u znatnijim vremenskim odmacima. No, njih je reprezentativan broj koji je važan kod činjeničnih tvrdnji, a arhivski podaci i nalazi samog redatelja mogu dati usporedne informacije i donijeti relevantne zaključke. Premda se i u Kumeku doista radi o arheologiji otpora, Juričan daje previše prostora performansu i satiri nauštrb strukturiranog izlaganja po kronološkom i analitičkom obrascu Gazda. Naposljetku, osobna biografska poveznica dočarana kroz rođenje i rast kćeri manje je snažna od vrlo osobne priče o ocu i obitelji u kontekstu stvaranja Todorićeva imperija, premda je težnja Juričana kao oca u Kumeku sasvim jasna: kroz očinstvo demonstrira frustracije građanina Zagreba na kojeg utječu Bandićeva kumovanja.

Estetski radikalno drukčijeg pristupa od dvaju prethodnika, film skokovitom montažom i dotjeranošću fotografije, koja se sada oslanja na zračne snimke pojedinih “mjesta zločina” i videorazgledničke panorame Zagreba, komprimira kompleksan sadržaj, a katalizira izlaganje. Dok Gazde pokazuju stanovitu dosljednost i statičnost u prezentaciji, Kumekovo je dinamično i epizodno prezentiranje afera ispresijecano satiričkim skečevima s glavnim glumcem i ostalim kandidatima s audicije koji služe kao montažne i narativne spone. Međutim, sama brojnost i razgranatost pojedinih gradonačelnikovih grijeha ovako servirana snažno utječe na mogućnost apsorbiranja i procesiranja informacija. Film uobičajena trajanja odgovara dužini prvih dvaju dijelova trilogije, no sam redateljsko-scenaristički pristup, kao i dinamična montaža odaju dojam da se radi o kraćem sadržaju.

Dolazak na premijeru video-kolaža o svojoj vladavini potvrdio je i naposljetku ispoštovao sam gradonačelnik koji je odbio stati pred kamere. Pojavio se pred samu medijsku projekciju na svoj 65. rođendan koji dijeli s redateljevom majkom i time dao neplaniranu injekciju promidžbi filma u izazovnim vremenima pod epidemiološkim ograničenjima. Kumeka nije pogledao, ali je keširanjem iz svežnja novčanica kupio komplementarnu knjigu redatelja i suautora Saše Paparelle te slabašnim i tihim glasom, odjeven u plavu majicu i zaštitnu masku s natpisom “neumoran”, čestitao Juričanu na uratku, a zatim pozdravio i otišao. Nakon Juričanova filma, pitamo se je li kumek time simbolički najavio i konačni pozdrav i odlazak.

Ocjena: 6 / 10

Oznake: