La Llorona je natprirodni, spiritualni entitet prisutan u hispanoameričkom folkloru od Meksika, preko ostatka Mezoamerike do sjevernih dijelova Južne Amerike. Ona se manifestira kao tugujuća žena u bijeloj haljini koja zbog ubojstva vlastite djece, koje je potom požalila, ne može započeti svoj zagrobni život. Porijeklo legende nije posve jasno, misli se da je domorodačko, ali slični entiteti zabilježeni su i u folkloru Iberijskog poluotoka, u starozavjetnoj Bibliji (prije svega Lilith), pa i u starogrčkoj mitologiji (La Llorona se u nekim kulturama ponaša kao Zeusova ljubomorna supruga Hera).
Ono što je zajedničko svim varijacijama na temu legende o La Lloroni su vodene površine, ubojstvo djece utapanjem, bijela haljina i jecaji u noći, a narečena tugujuća žena već je doživjela brojne filmske inkarnacije, prije svega u okvirima meksičke žanrovske kinematografije. Prva filmska priča o njoj datira još iz 1933. godine (La Llorona, Ramón Peón), sljedeće dvije su iz 1960-ih (La Llorona, René Cardona, 1960; La maldición de la llorona, Rafael Baledón, 1961/1963), a novi milenij donio je pregršt filmova, uglavnom niskobudžetnih, nastalih po legendi. Na međunarodnoj filmskoj sceni tugujuća žena pojavila se u franšiznom univerzumu Prizivanje (The Conjuring Universe, 2013-) Jamesa Wana, u okviru kojeg je pod rednim broj šest izašao film Prokletstvo tugujuće žene (The Curse of La Llorona, 2019) u režiji debitanta Michaela Chavesa.
Gvatemalski art-filmaš Jayro Bustamante legendu je iskoristio kao inspiraciju za svoj treći film i time folklornu legendu uveo i u svijet festivalskog filma. La Llorona je premijeru imala 2019. u sekciji Dani autora na Filmskom festivalu u Veneciji, a hrvatska publika ju je mogla vidjeti na programu Festivala mediteranskog filma u Splitu, lipnja 2020.
Bustamanteova La Llorona je svakako horor, doduše artistički intoniran i sporovozan, ali je, kao i njegovi prethodni filmovi Vulkan (Ixcanul, 2015) i Drhtaji (Temblores, 2019), zapravo duboko ukorijenjena u realnosti njegove domovine i njenoj povijesti, kako novijoj, tako i malo daljoj. Kao što smo u Vulkanu imali diskriminaciju majanskih domorodaca, a u Drhtajima potres izazvan time što se svećenik deklarirao kao homoseksualac, u La Lloroni imamo ratne zločine i duhove prošlosti koji proganjaju ozbiljno bolesnog bivšeg diktatora.
Enrique Monteverde (Julio Diaz) budi se jedne noći u svojoj kući i čuje ženske jecaje. Gotovo instinktivno uzima pištolj iz ormara nakrcanog oružjem i odlazi istražiti zvukove. U kuhinji, gdje su glasovi najglasniji, puca iz pištolja i umalo pogodi žensku osobu za koju se ispostavlja da je njegova supruga Natalia (Sabrina De La Hoz) koja mu pruža bezrezervnu podršku. Kada ga šef osiguranja uspješno umiri i razoruža, Natalia i kći Carmen (Margarita Kenéfic), inače liječnica, incident otpisuju kao manifestaciju pogoršanja Enriqueove bolesti izazvanog stresom zbog suđenja za ratne zločine. On, pak, misli da su se među poslugu infiltrirali gerilci.
Rasni, odnosno etnički ključ tu je iznimno bitan. Monteverdeovi su bijelci, odnosno europskog podrijetla, a poslugu u kući, uz izuzetak zaštitara, sačinjavaju domoroci. Na suđenju su svjedoci također domoroci, a svjedočenje jedne žene u tradicionalnoj narodnoj nošnji posebno je potresno. Argument obrane je da genocida nije bilo jer su se Monteverde i njegovi vojnici borili protiv komunističke gerile, a ne protiv Maja kao rasne, etničke ili vjerske grupe. Monteverde na prvom suđenju biva osuđen, ali presuda biva promptno ukinuta, pa se nakon boravka u bolnici vraća u svoju kuću gdje ga čekaju masovni protesti čiji će huk odjekivati tijekom ostatka filma.
U kući je, nakon otkaza cjelokupne posluge, ostala samo vjerna sluškinja Valeriana (María Telón), a na njezin poziv i preporuku iz sela dolazi samo još jedna djevojka, Alma (María Mercedes Coroy koju je Bustamante otkrio u svom prvijencu Vulkan). Djevojka simbolički moćnog imena (Alma na španjolskom jeziku znači “duša”) doista djeluje čudno, pa čak i pomalo prijeteće: uglavnom ne govori, naročito ne na španjolskom jeziku, opsjednuta je vodom i ronjenjem i brzo opčinjava najmlađu članicu kućanstva, Carmeninu kći Saru (Ayla-Elea Hurtado). Dok se pritisak izvana ubrzava, i drugi članovi kućanstva počinju imati košmare, incidenti postaju sve češći, a prisustvo duhova ubijenih u kući je sve primjetnije i učestalije.
Iako se vješto poigrava sa simbolikom, Bustamante svoju poetiku horora gradi na realizmu. Košmari su lucidni, ali i realistični, toliko da bi ih se moglo svrstati u sjećanja i odjeke nečiste savjesti koji na različite načine muče sve u kućanstvu. Alma se, naročito u dugoj, bijeloj domorodačkoj haljini, savršeno uklapa u sliku La Llorone, a detalji koje otkrivamo iz pozadinske priče o njoj svakako su onostrani i zabrinjavajući, no ona jezu inducira krajnje pasivno, ne čineći ništa. Ona kao lik zapravo funkcionira kao ogledalo ili “tabula rasa” na koju ostali projiciraju svoje krivice i strahove. Sasvim realističan horor, pak, dobivamo iz konstantne prijetnje koju predstavljaju demonstranti, njihove ikonografije i svjedočanstva o monstruoznim ratnim zločinima, što svakako utječe na psihu svakog od ukućana ponaosob, ali i na njihovu grupnu dinamiku.
Glumci prijatno podglumljuju, odnosno drže emocije u niskom registru i kod njih nema skliznuća u melodramu, što Bustamanteu omogućava da se poigrava sa simbolikom i detaljima koji su svi na mjestu, od škrtog osvjetljenja do savršeno doziranog dizajna zvuka. Njegova režija je izrazito precizna i odmjerena, kompozicija kadrova iznimna, a inzistiranje na laganim približavanjima i udaljavanjima kamere izuzetno je uspjeli mehanizam gradnje napetosti. La Llorona je film koji naprosto funkcionira na svakoj razini i ima sva obilježja jedne zaokružene vizije.
Ocjena: 8.5 / 10
