Novac je upravo jedna od najvećih (auto)ironija umjetnosti, filmske umjetnosti pogotovo. Uzmemo li Picassovo svjetski poznato ulje na platnu, Gospođice iz Avignona (ili kako ga je sam Picasso nazvao Avignonski bordel), pet razgolićenih i protokubistički razlomljenih ženskih figura iz jedne radničke, omalovažene klase, koje su danas u njujorškoj MOMI, teže više od milijardu američkih dolara. Koliko god daleko bila hrvatska kinematografija od takvih iznosa, Lada Kamenski pozicionira se u vrlo sličnom klasnom raskoraku. Pripremajući film o tragediji tvornice Kamensko, redatelj poziva tri renomirane hrvatske glumice na neformalnu čitaću probu u svoju fino uređenu zagrebačku kuću i nudi ih najboljim marokanskim vinom i sirom. Još k tome, o tvornici – koja je nastala u Lici pri kraju Drugog svjetskog rata, inače u mitologiji suvremene Hrvatske snažnom simbolu promašene privatizacije i propale industrije – redatelj progovara iz druge ruke, perspektive svoje tete koja je u Kamenskom radila, žene koja je Maroko vjerojatno mogla vidjeti samo u novinama.
Tri glumice prvotno nisu svjesne da je proba svojevrsno natjecanje. Baš kao što se u njegovom scenariju radnja vrti oko tri radnice koje su „jedna drugoj najveća potpora i najveća konkurencija“ od kojih će samo jedna nastaviti raditi, tako neodlučni redatelj mora među glumicama odlučiti koja će nositi glavnu ulogu. Profesionalke, kojima je skoro ispod časti bilo odraditi samu audiciju, u položaju su da se moraju dokazivati, i to za naklonost muškarca. Jer one vrlo dobro znaju da su dobre i kvalitetne ženske uloge jednorozi filmske industrije u Hrvatskoj i šire. Hribar i Šantić se ne suzdržavaju od društvene kritike, nikada prenapasne, lukavo utisnute u nerijetko duhovite (meta)replike. Šteta je mnogih mladih talentiranih glumica, tako će naznačiti jedna, a što bi se vrlo lako moglo primijeniti na raseljenu Hrvatsku općenito.
Atmosfera se zaoštrava dok filmske radnice pokušavaju pronaći vlastiti put do uloge, bilo oslanjanjem na seksualnu energiju, provokacije („A nisu Vas to učili na Akademiji?“) ili pak povlačenjem. Odlukom da se u filmu likovi nazovu njihovim pravim, zbiljskim imenima, pseudodokumentaristički kao da glume sebe, metatekstualno poigravanje postaje žila kucavica Lade Kamenski. Ksenija Marinković, Doris Šarić-Kukuljica i Nataša Dorčić nastupaju samosvjesno i karakterno i, kako noć teče, tako je upliv njihovih osobnih života i osobnosti u scenarij sve veći. Sve je teže razabrati što je gluma, a što (izglumljena) stvarnost; scenarij u scenariju i realnost, film i film u filmu – sve se isprepliće i briše granice. Čitaća proba eksplodira u (meta)fikcionalni okršaj ega. Sada kada se sve trebaju tući za isti dio kolača, jasno je da, osim svoje profesije, one nemaju ništa zajedničko. Vizija kolektiva, tako bitna za temu radničkih prava, posve je nedostižna. Otrovni komentari i pošalice iskre, vrlo osobni udarci padaju, a nimalo ne pomaže ni što to što redatelj Frano na chick fight koji je izazvao reagira pasivno i nesigurno.
Pitanje Kamenskog i potlačene radne klase gotovo je fetišističko iskorišteno; ono sada ovisi, barem na razini narativa, o Franinom sudu. Međutim, njegov tobožnji muški scenarij ne nosi zadnju riječ; njegova se moć gubi pod pritiskom onog nadtekstualnog, Hribarinog, usmjerenog na taj ključni pretprodukcijski trenutak dodjele uloga. Plodno je to tlo za proučavanje (i istezanje) položaja radnika u doba kasnog kapitalizma jer tu nije samo pitanje kreativne odluke koja opstoji u vlastitom realitetu, lišena morala, politike i bilo kakve diskriminacije; u kontekstu industrije, dodjela uloga ovdje je nužno inscenacija rodne i tržišne utakmice.
Slobodno tržište utemeljeno je na oštroj i konačno nepravednoj računici koliko čiji rad vrijedi. Umjetnost je ovdje tek ljepša riječ za industriju i u njoj je glavna roba ideja. Kao takva, ni ona nije odvojiva od zadanih socioekonomskih kategorija i mogućnosti. Svatko na kraju krajeva mora platiti svoje račune, a ni oprema nije besplatna, bile to boje, kistovi, rasvjeta ili kamere; u takvom neoliberalističkom prizoru naglasak nije na kolektivnom djelovanju. Gluma je, nadalje, po svojoj prirodi individualistička disciplina, disciplina koja oduvijek podrazumijeva određeno natjecanje, casting, koji može biti uvjetovan talentom, iskustvom, utrživosti ili nečim sasvim različitim – bez jednoznačno definiranih pravila. U toj se neizvjesnosti nalaze Nataša, Doris i Ksenija, uz konstantno kolebanje i međusobno podbadanje.
Neosporiva je tu činjenica da su te tri žene ipak pripadnice iste sredine. Koliko god razjedinjene u svojem djelovanju i razmišljanju, poput Picassovih gospođica koje su sve prikazane u svom unikatnom protokubističkom obliku i stilu, one društveno i konkretno filmski gledano čine kohezivnu cjelinu: vremenom se svaka na svoj način okreće protiv redatelja i opire okvirima samog teksta, te u tome pronalaze jedinstvo. Nažalost, bile to stotine radnica tvornice Kamensko koje ustraju i dolaze na posao, sedam se mjeseci nadajući plaći, ili glumice koje se uspijevaju izboriti za nekakvu kontrolu nad situacijom, njihova je nagrada u najboljem slučaju moralna pobjeda. Položaj žene-radnice svugdje, tako i u bordelu hrvatske kinematografije, stvar je sistemske nepravde, ne pojedinačne odgovornosti.
