Žanrovski sinkretizam, koji jednako inzistira na društvenoj alegoriji, kao i razvijenoj estetskoj komponenti, sve češće se probija u svijet srednjostrujaškog art filma, ne bi li proširio ciljanu publiku. Svakako, preuzimanje žanrovskih struktura, njihove interferencije i pomicanje značenja sadrže nemjerljiv kreativni potencijal, posebno kad se suptilno progovara o potisnutim individualno-društvenim kompleksima. Prošlogodišnji je film Ne govori zlo (2022.) Christiana Tafdrupa dobar primjer žanrovskog opredjeljenja u kreiranju zloslutnog svijeta unutar granica poznatog, pri čemu klasično gradiranje uznemirujuće atmosfere korelira s alogičnim reakcijama junaka, pomičući stvarni uzrok sukoba u društvene odnose izvan granica filmske priče. Jordan Peele je u tom smislu možda i najprominentniji predstavnik društveno angažiranog horora jer ciljano progovara o zanemarenim manifestacijama internaliziranog rasizma američkog društva. Robert Eggers dvama je manje agitacijskim ostvarenjima Svjetionikom (2019.) i Vješticom (2015.), žanr prilagodio zahtjevnijoj publici, retorički iskorištavajući prepoznatljive elemente. Upravo usporedba npr. Vještice sa srodnim filmom Arija Astera Festival straha (2019.), a koji se temelje na konceptu ritualno-mističnog filma s tragovima pučke tradicije, dokazuje Eggersovu nadmoć pervertiranja uobičajenih motiva, uz ostvarivanje relevantnih poveznica prema nefilmskoj stvarnosti.
Asteru i njegovoj suštinskoj jednostavnosti koja se prikriva raskošnim kadrovima, mnogo je bliži Ti West čiji smo film Pearl (2022.) pogledali na ovogodišnjem Fantastic Zagreb Film Festivalu. Pearl nastoji dosegnuti uzore u spomenutim redateljima, tradiciji horora još više, a istovremeno se uglavnom zaokuplja sam sobom. Posebnost novog filma jest da čini prednastavak redateljeva filma X (2022.), čiji se smisao dokraja konstruira iz suodnosa oba, zatvarajući interpretaciono otvorene rukavce. Pritom filmovi dijele glavnu glumicu i lokaciju, a vezivanje uz specifičnu poetiku na koju se referira ili priča u cjelini (Pearl) ili dio radnje u X, upućuje na zajednička formalna polazišta. Metafilmičnost izražena kroz umetanje filma u film najpotentniji je segment oba ostvarenja. I dok je u X estetika prilagođena karakterističnom hororu sedamdesetih i oskudnim produkcijskim uvjetima pornografskog filma tog vremena, čije je snimanje dio priče, Pearl je smještena u razdoblje nijemog filma. Iako junakinjina želja za uključivanjem u filmske tokove progresivno raste, a njeno neispunjenje postaje dramaturški okidač, zbog daljnje stilizacije pokreta po uzoru na mjuzikle, kao i junakinjine infantilnosti, redatelj film na vizualnoj razini podređuje poetici klasičnog Hollywooda uz estetske kvalitete tehnikolora, odnosno izravno se referira na Čarobnjaka iz Oza. Pearl s Dorothy dijeli naivnu vanjštinu i sklonost kreiranju izmaštanog pandana nezadovoljavajućoj stvarnosti, da bi se premetnula u njen antipod, ono što ostaje nakon eliminacije artificijelnog svijeta kazališno-filmske kulise. Pearl jest karikirana u svrhu uspostave ravnoteže između filmskim referencama izazvane zabavljenosti i uznemirenosti proizašle iz sukoba kadrova dječje naivnosti s utjelovljenim univerzalnim strahovima, čega je prisni odnos s gmazom provodni znak. Zasićenošću boja uvjetovana raskoš eksterijera priziva idealističku sliku, a junakinjine neočekivane reakcije permanentno unose nesklad, predskazujući budući raspad materijaliziran kroz fizičko nasilje.
Priča je smještena na američku farmu u vrijeme Prvog svjetskog rata, taman da nastavak (ili u ovom slučaju prethodnik) nakon dovoljnog proteka godina namjernike može suočiti s ljušturama čija je sudbina zapečaćena u Pearl. Ta se poveznica čini jedinim razlogom oslanjanja na konkretan povijesni period jer se, izuzmemo li neuvjerljivu analogiju španjolske gripe i zadnje pandemije, nekoliko ubačenih ratnih motiva aktivno ne iskorištava. Pearl je film koji bi potpuno isto funkcionirao na Divljem zapadu, kao i pedesetih godina na koje primijenjena estetika asocira. Naslovna junakinja pak na sebe preuzima ponešto od prepoznatljivih antagonistica poput Carrie ili ženskog (muškog) Normana Batesa, a čija se seksualna i emocionalna nemoć u konačnici transformira u ubojiti nagon. Pritom su određujuće točke junakinjina mentalna stanja podvedene pod klišej stroge majke i doslovno pasivnog, tj. nepokretnog oca, koji bi se još i mogao nadvladati da je iskorišten potencijal uspostavljenih referenci prema pomaku na igre rodovima. To se međutim ne događa, a junakinjina karakterizacija ostaje zarobljena unutar standardno određenih i ponavljajućih obrazaca.
Konflikti na plošnoj razini pokreću junakinjinu reakciju, a koliko god žanr podnosi izostanak konkretne motivacije, u Pearl pomutnju unose opće mjesta i prazni simboli, čija se samodostatnost propušta propitati u autoironijskom ključu, a koji se nerijetko sam nadaje. Budući da je iz suodnosa dva redateljeva filma jasno da najnoviji osigurava kontekst onom prethodnom, redatelj se zapliće u pokušaj realizacije prenapregnutih veza, čime možda nadvladava žanrovske konvencije, ali ne doseže umjetničku relevantnost. Pearl niti je pomahnitala ubojica za čiji čin ne trebamo suviše uvjerljive razloge jer ih nose značajke žanra, niti je psihologizirana do mjere da bismo mogli govoriti o razvoju izvan relacija jasnih na samom početku.
Ostvarenju najviše pridonosi metafilmičnost, iako joj nije dana puna pozornost. West ima problem s preočitim referencama, od odnosa s majkom i probadanja žuđenih objekata, radilo se o seksualnoj želji ili klasnom statusu, prema poentiranju neoriginalnim kadrovima večere s leševima, koji jednako asociraju na Teksaški masakr motornom pilom, kao i pop kulturne momente odavno ispražnjene od značenja. Poticajna formalna rješenja poput pokreta i ekspresije karakteristične za nijemo razdoblje, koje odgovara vremenu radnje, ipak nisu sklopljena u koherentnu cjelinu da bi se prirodno nadopunjavala s u filmu dominantnom poetikom klasičnog razdoblja. Najčešće smo suočeni s nasilno povezanim raznorodnim elementima, koji koegzistiraju larpurlartistički, bez doprinosa daljnjoj dimenziji razumijevanja. Realizaciju slike svijeta antagonistične pomračenom umu u konačnici narušava klišeizirani razvoj priče, stoga će Pearl teško ostaviti bitniji trag, kako unutar žanra od kojeg se odmiče, tako i šireg konteksta festivalskog filma.
