Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Naslov originala: Polako nikuda | Godina: 2023 | Trajanje: 71 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Damir Čučić | Scenarij: Damir Čučić | Glumci: Jura Ruža, Katarina Arbanas, Ksenija Marinković, Marina Redžepović, Eva Magdić Govedarica, Bojan Perić, Melita Horvatek Forjan, Nataša Jakob

Najnoviji dugometražni film Damira Čučića, Polako nikuda, premijerno je prikazan na prestižnom filmskom festivalu u Rotterdamu, doduše u nenatjecateljskoj sekciji Harbour, iako ga, što po stilskom izrazu, što po kvalitativnim dometima, ne bi bilo teško zamisliti ni kao dio oficijelne konkurencije. Opet, prestižna festivalska premijera može svakako stvoriti nekakav odijum na domaćem terenu, budući da se tu radi o krajnje nekomercijalnom, autorskom i umjetničkom filmu koji, u skladu s poetikom svoga autora, spaja različite filmske rodove. Interesantno bi svakako bilo primijetiti kako pred sobom ipak imamo, u odsustvu boljeg termina, Čučićev „najkonkretniji“ i narativno najpregledniji film.

Polako nikuda bi se najjednostavnije mogao opisati kao ljubavna priča smještena u blisku budućnost i podijeljena u dva poglavlja nazvana prema svojim junacima, Olegu i Marti. Čučić, doduše, otvara film eksperimentalnim uratkom, i to svojim (riječ je o filmu Picigin u kojem je naslovna zabava na plaži prikazana iz perspektive loptice koja odskače od vode, te ruku i nogu učesnika), a to predstavlja kao Olegov (Ruža) rad snimljen i prikazan u okviru kinoklubaške aktivnosti. Oleg je, naime, eksperimentalni filmaš koji voli eksperimentirati s analognom tehnologijom i opojnim supstancama, sam je na svijetu, a od oca je naslijedio nekoliko uspomena iz djetinjstva i slikarski atelje koji je pretvorio u svoj stan i studio. Naracija jednog od, čini se, njegovih znanaca, pak, u priču o Olegu i njegovoj asketskoj egzistenciji unosi nešto mračniji ton.

I Marta (Katarina Arbanas) je jednako usamljena duša kao i Oleg. Ona danju radi kao knjižničarka koja pauze na poslu koristi kako bi nekome, možda baš Olegu, čitala ulomke iz erotske proze, ponajviše iz romana Djevojka O Anne Desclos i Rakova obratnica Henryja Millera. Kada noći ne provodi s Olegom, ona piše svoju prozu nabijenu erotikom. Sjena tragedije nadvija se i nad njom i opet je dana kroz naratore: muški narator čita ulomke iz romana pokojnog Aljoše Antunca koji su začudno relevantni za Martu i otvaraju pukotine u njenoj fasadi, dok druga naratorica, za koju se ispostavlja da je njena prijateljica i izdavačica, otkriva širu sliku tragedije koja će nastupiti.

U međuvremenu, imamo samo trenutak u vremenu (bliskom budućem, pri kraju ove decenije ili na početku sljedeće) i mjestu (film je snimljen u Varaždinu, ali grad nikada nije imenovan), dvoje kreativaca i ljubavnika i svijet koji su oni stvorili za sebe. Ili su ga makar pokušali stvoriti u svom posljednjem, možda i najboljem pokušaju preživljavanja u okrutnom vanjskom svijetu.

Kao i drugim Čučićevim filmovima, i ovome je pristup unekoliko otežan, budući da se dosta toga u njemu može označiti kao šifra neke vrste čije bi nas krivo „dekodiranje“ moglo odvesti na krivi trag. Primjera radi, oboje protagonista prate glazbene teme u različitim stilovima (gitarska za Olega, džezom inspirirana neo-klasika za Martu), dok zajednička tema, čisto džezerska, funkcionira kao uglađeni spoj dviju. Također, Olegov život i rad je oslikan eksperimentalnim filmovima, video-radovima i eksperimentima s postojećim filmovima (osim Čučićevih samostalnih uradaka, spomenutog Picigina, Eksplozije reaktora broj 4 i Zastiranja, tu je još i njegov zajednički rad s Borisom Poljakom, Mandala, video-instalacija direktora fotografije Marinka Marinkića, ali i Tijelo Ante Babaje), dok se za Martu literarni ulomci pojavljuju kao tema. Znakovit je izbor njenog prezimena, Antunac, kao još jedna od spojnica s pokojnim hrvatskim piscem, te činjenica da stvarni pisac i fiktivna filmska junakinja dijele još dosta toga u svom životnom i literarnom putu.

Zanatske i tehničke komponente filma su sasvim na mjestu. Glazba se upotrebljava odmjereno, ali efektno, a digitalna, kristalno jasna fotografija Marinka Marinkića perfektno slika spojeve starog i novog, baroknog i ultra-modernog u nešto sasvim apstraktno i vanvremensko. I dvoje glavnih glumaca su vrlo ležerni i neusiljeni u svojim ulogama, usmjereni svaki na sebe i jedno na drugo, uz priličan nemar prema vanjskom svijetu, kako to s ljubavnicima obično i biva.

Kao kolaž raznih utjecaja, film Polako nikuda je izuzetno živ i intrigantan, a Čučić, uz pomoć montažerke Marte Bergeš, dokazuje se kao izuzetan „kustos“ koji elemente iz različitih izvora spaja u jedno teško opisivo, ali zapravo koherentno i izrazito dojmljivo filmsko djelo. Čak i kada se reference i poveznice apstrahiraju, za što ipak treba uložiti stanoviti mentalni napor, Polako nikuda opstaje kao potentna ljubavna priča.

Marko Stojiljković

Marko Stojiljković

Rođen u Beogradu 1983. godine. Završio osnovnu i srednju školu, kao i studije menadžmenta u kulturi i umjetnosti na Akademiji lepih umetnosti u rodnom gradu...

Svi članci

Posljednje objave