Po čemu se Ljudi razlikuju od životinja? Koje su to osobine što Čovjeka uzdižu na privilegiran položaj Roda naspram tek… vrste. Stari Aristotel bi rekao: po tomu što je Anthropos ujedno i »društveno biće« (ζῷον πολιτιϰόν). Njegovo je poslanstvo da civilizira i socijalizira… da odgaja i obrazuje… da Umu privodi ono bez-umno. No, što ako ipak homo homini lupus est (Th. Hobbes)? Ako je onome Drugome tek Zvijer koja ne trpi Drukčije i Različite od onih koje prepoznaje po vonju vlastita plemena ili krda/čopora? Jesmo li mi doista Ljudi, ili smo, pak, tek… MEDVJEDi?
O svemu gore navedenom, unekoliko simbolički preuzetno, progovara i posljednji film cijenjenog autora, još cjenjenije kinematografije – one rumunjske – Cristiana Mungiua, R.M.N – Stanje nacije (2022.). Pa, kakvo je »stanje nacije«? Barem one rumunjske, danas…? I, je li različito od nekih drugih, prema kanonima razvijenih liberalno-demokratskih društava, posebično onih nacija s tzv. »naprednog Zapada«? Ktomu, što bismo iz priče i idejne potke ovoga filma, mogli naučiti i Mi, ovdašnji? Nakon kratke uvodne sekvence u tri dugačka kadra – u kojoj vidimo dječaka koji odlazi kroz šumu prema školi, u nekom ruralnom području Transilvanije – slijedi špica koja nam u tišni predstavlja koprodukcijske europske medijske korporacije koje su sudjelovale u realizaciji filma (skoro pa nekih njih desetak?). Dakle, film je osiguran Kapitalom koji mu omogućuje ulazak u kulturne sektore Europe. Je li time unaprijed zacrtan i domet njegove stvarne kritičke i umjetničke snage? Možda i djelomice. Pogledajmo, najprije, o čemu se radi…
Matthias Auner (Marin Grigore) radi u nekoj klaonici ovaca u Njemačkoj. Prve sekvence tog boravka prikazuju sumorno okružje životinjske smrti i teškog rada. Mathiassu prekipi nakon rasističke uvrede koju mu upućuje njemački poslovođa. Za njega je on tek »rumunjski Cigan«… Udarivši ga, Matthias napušta posao. Vraćamo se u krajolik naznačen u kratkoj uvodnoj sekvenci. Selo u »podnožju« transilvanskih planina očekuje božično razdoblje i u predblagdanskom je ozračju. Upoznajemo Mathhiasovu porodicu. Vidimo da se radi o njemačkoj nacionalnoj manjini koja se pred nekoliko vjekova doselila u ove krajeve. Papa Otto, stari je svećenik i Matthiasov životni autoritet i identitetski Označitelj. Međutim, on je star i ozbiljno bolestan. U odnosu, pak, sa svojim najbližima, posebice sa suprugom Anom (Macrina Barladeanu) protagonist je osoran i očito je da među njima nema ni ljubavi niti razumijevanja. Sinčić Rudi (Mark Edward Blenyesi) zanijemio je nakon strašnog događaja u šumi. Matthias zamjera ženi što od njega pravi »pič…cu«. Jer… u kraju u kojem je odrastao preživljavaju samo oni koji nemaju milosti.
Pravi su muškarci oni koji svoju muškost pokazuju oružjem, lovom na životinje, ali i na… žen(k)e. Tako Matthias svoj erotski bijeg ostvaruje s razvedenom Mađaricom Csillom (Judith State). Ona je šefica u najvećoj formi u selu, Pekari što ju vodi njezina sunarodnjakinja, gospođa Denes. Preko EU-fondova pokrenut je posao koji uspješno zbrinjava svakodnevne prehrambene potrebe u cijeloj regiji. Ali, nedostaje radnika… A kako nema zainteresiranih domaćih trudbenika, dvije žene zapošljavaju »uvozne« radnike iz azijskih zemalja koji masovno stižu u Rumunjsku. Poznato? Naime, Rumunji odlaze u zapadnu Europu kako bi za veću plaći bili ponižavani – upravo kao i Azijci u ovdašnjim sredinama u koje dolaze.
Pratimo Matthiasovu avanturu s Csillom, dakle, Nijemca s Mađaricom. A sve, pak, u rumunjskoj sredini… Čujemo mađarski, njemački, rumunjski, engleski, francuski… Prava jedna multikulturna zajednica. Reklo bi se, idilična. Idilična? Naravno, sve je to samo tek privid. Jer, u svojoj zajednici – ponovno usredištenoj oko vlastite katoličke crkve – Mađari se bune što im kruh svagdašnji dodiruju … »Muslimani«!? Premda dvojac iz Šri Lanke jesu po konfesiji zapravo – Katolici! Kako protestanti i katolici – skladno erotski – funkcioniraju, vidimo u Matthiasovoj vezi s Csillom koja mu je, pak, sušta suprotnost. Jer, dok je On rudimentarni »macho«, Alfa-mužjak lovac, Ona je suptilna violončelistica. Usto vrlo liberalnih nazora… za nju radnici s Istoka predstavljaju bliske, srodne duše. Ali, netrpeljivost se širi… Uskoro stižu prijetnje smrću, namah i nasilje. Sve kulminira u pokušaju ubojstva Azijata, a oni se moraju skloniti kod liberalne Mađarice.
Kako Mungiu razmatra ovaj cijeli rasističko-fašistogeni problem/case study? Ako prvi dio možemo pogledati kao socijalno-psihološku studiju, pa i intimnu priču u ruralnoj sredini, te života u idiličnom prirodnom okruženju, drugi dio filma izravno kreće u seciranje patogena i ekscesivnog – fašizma nam svagdašnjeg. Vjekovni su-život razotkriva svoje odvratno naličje kroz nacionalno-zajedničarsku sablast Mržnje i netrpeljivosti. BTW, niti Europa, kao pokroviteljica i tutorica malim narodima s ovih podneblja ne ostaje pošteđenom. Mračno Podsvjesno izbija u Realnom. A Ono je… nepodnošljivo. Sve će biti potcrtano samoubojstvom Pape Otta. Nijemac skončava u okružju Rumunja, Mađara i Azijata. Kao krah europske uljudbe… pred Životinjskim! (A u pomalo patetičnoj sekvenci Rudi konačno progovara i kaže ocu da ga voli). Jer, tko su stvarni preci današnjih Rumunja iz drevne Dacije? Slobodni Dačani? Ponosni Rumunji? Ili je Mungiuov bezlični protagonist nošen tek nagonom i instinktom?
NEE… radi se o – MEDVJEDIMA! U završnim sekvencama iz filma razotkriva se narav »stanja nacije«. Ne… opet, nije to u stilu kako ga svakotjedno pred HR- naciju izlaže Zoran Šprajc. Premda, imamo epizodu u Mungiujevu, RMN-skom Stanju nacije koja groteskno priziva i jedan HR-poznati slučaj, zapravo mentalnu konstantu ovdašnje medijske prijetvornosti. Naime, u filmu vlasnica Pekare, gđa Denes (Orsolya Moldován) predlaže da Azijci rade u rukavicama kako ne bi dodirivali kruh »za domaća usta«. Ne posjeća li na to kada nas/vas je brižni TV-spiker na jednoj utakmici Vatrenih, a kada su fanatični navijači počeli klicati »Za Dom spremni«, svjetovao: »Cijenjeni gledatelji: Utišajte ton na vašem televizoru« (!)?
Doista, čitatelju dragi, jesmo li i »mi Hrvati« ljudi ili, možda ipak tek… MEDVJEDI?
