Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Lucija Bužančić: Iris bi mogla biti redateljica

Lucija Bužančić

S Lucijom Bužančić razgovarali smo o njezinom recentnom animiranom filmu Iris (2020), modernoj interpretaciji poznatog mita o Narcisu. Film je bio uvršten u hrvatsku konkurenciju prošlogodišnjeg Animafesta i dobio nagradu Dušan Vukotić na neumskom NAFF-u. Animatorici, ilustratorici i povjesničarki umjetnosti iz Splita ovo je prvi profesionalni autorski film nakon, festivalski također uspješnog, diplomskog filma Proces (2017).

Iris je moderna verzija antičkog mita o Narcisu u kojem protagonistica sebe percipira samo kroz fikciju u kojoj mora biti glavni lik da bi njezine priče, odnosno ona sama, imale neku vrijednost. Koliko je tvoja Iris bliska, odnosno različita od izvornog Narcisa?

Meni se svidjela interpretacija mita koja lik Narcisa manje kažnjava zbog taštine, a više naglašava njegovu percepciju slike. Ta interpretacija kaže da je Narcis prvi lik koji je ugledao svoju projekciju i mogao je percipirati kao nešto različito od sebe samog. On se zaljubio u svoju sliku i po tome mu je Iris slična. Ona sama o sebi mašta kao o glavnom liku nekog filma te je bliska Narcisu i načinom na koji njezina priča završava. Iris bi mogla izabrati biti netko drugi, ali kad odčepljuje kadu nestaje njen odraz. Time je, nadam se, dobila malo više kontrole nad svojom sudbinom od junaka grčkih mitova.

S obzirom na to da si odabrala dati vlastiti glas u filmu, kao naratorica, a Iris o sebi govori samo u trećem licu, film djeluje kao igra autoreprezentacijom i metapripovijest autorskog alter-ega. Možemo li reći da se donekle radi o autofikciji?

Možemo, iako to nije bila moja prvobitna namjera. Budući da je tema filma priča o Narcisu, svidjelo mi se potencirati čitavu priču dodavanjem vlastitog glasa. Monolog mi je bilo vrlo zabavno i jednostavno napisati, ali vrlo teško čitati. Na sreću, mogla sam surađivati s mladom glumicom Sarom Ivelić koja je u jednom trenu također bila u ulozi Iris, tako da sam čitav film animirala uz pomoć njezine naracije.

Predstavlja li lik Iris prilično čestu osobnost današnjice s obzirom na dominantan diskurs medija? Pritom mislim na njihov komercijalni karakter koji nam prodaje priče o našoj posebnosti u svakom vidu konzumerističkog načina života.

Mislim da predstavlja, te da govori upravo o reakciji na život u doba društvenih mreža koje kao glavni alat koriste sliku. Naša svakodnevica je i izrežirana od nas samih i koristi se kao reklama u svakom smislu.

Dva metafilmska pitanja: kad “jadna Iris” nije glavni lik, je li ona jednostavno lik bez osobina? Čak i kad je glavna, kao u ovom filmu, zaslužuje li i takav narcisoidan lik jednostavno “nestati” zbog nedostatka osobnosti?

Kad jadna mala dobra Iris nije glavni lik ne osjeća se dovoljno posebno. U svijetu u kojem je film realnost pratimo samo timeline protagonista, a statiste ne pamtimo. Mislim da joj se nije ništa kobno dogodilo, mlada je i ima vremena ponovno se definirati.

Iris, Lucija Bužančić, 2020.

Nadovezujući se na prijašnje pitanje: netko to percipira svijet kao vlastiti medij, sa stalnim odmakom, kao da takva osoba u stvarnosti zapravo ne postoji. Može li se lik koji je samosvjestan samo u medijskom monologu te zarobljenik vlastite fikcije i autoreferencijalnosti ikako spasiti od vlastitog nestanka? Možda sljedećim filmom?

Ne znam kako je spasiti. Teško je postojati kao subjekt i objekt u isto vrijeme. U ovom je slučaju Iris nestala. Ali to ne mora biti loša stvar. Za sebe je mislila da je lijepa, dobra i pametna. Možda bi mogla biti redateljica.

Sinestezijski pristup i kombinacija animiranih tehnika uz prevladavajuću crtu i mono(s)kromnost, zatim vizualna prezentacija jezika u kojoj on dobiva obrise i kretnje, kao i stalna metamorfoza animiranog pokreta definiraju Iris, ali i tvoj prijašnji film Proces. Može li se reći da se već radi o tvojoj “filozofiji animacije” ili o nečemu što je dosad najbolje odgovaralo konceptima oba filma?

Još uvijek iza sebe imam premalo filmova da bih mogla govoriti o vlastitoj filozofiji u animiranom filmu. Za oba filma imala sam različite polazišne točke i napravila sam ih u kratkom vremenskom roku, ako je to uopće moguće reći kad je u pitanju animirani film. Kasnije mi je bilo žao zbog toga jer mislim da sam nekim stvarima posvetila premalo pažnje. Ipak, postoji nešto što stilski povezuje Iris i Proces: vizuali su im vrlo jednostavni, ali animacija koja je korištena nije pojednostavljena. U svijetu animiranog filma vrlo često stiliziranu sliku prati stilizirana animacija. Trenutno radim novi film koji ima sasvim novu temu i više koristi obojene i statične kadrove. Mislila sam da time radim nešto drastično različito, no već nakon nekoliko animacijskih testova čini mi se da će po generalnom osjećaju i pokretu ipak malo sličiti prethodnima.

Nino Kovačić

Nino Kovačić

Rođen u Čakovcu 1982. Diplomirao komparativnu književnost i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Comparative history na CEU u Budimpešti...

Svi članci

Posljednje objave