Lukas Nola diplomirao je 2003. pismenim radom „Redatelj i scenograf. O redateljevoj suradnji sa scenografom u pripremi i snimanju filma“, koji je iste godine objavljen u Hrvatskom filmskom ljetopisu. (br. 36).
Taj tekst funkcionira gotovo kao spoznajni rezime jednog intenzivnog stvaralačkog razdoblja.
Naime, između apsolventure (1990.; upisao 1986.) i diplome (2003.), Nola je bio pomoćnik režije u nekoliko televizijskih filmova, radio je scenografije u kazališnim predstavama koje je napisao i režirao, napisao je i režirao dva televizijska filma (Dok nitko ne gleda, 1993.; Svaki put kad se rastajemo, 1997.), kinematografski je debitirao filmom Rusko meso, 1997., potom snimio još dva cjelovečernja filma, antologijski Nebo, sateliti, 2000., i Sami, 2001., i dobio više domaćih i svjetskih nagrada za filmove.
Diplomski rad izrazito je obilježen tim radnim i stvaralačkim iskustvom.
* * *
U središnjem i ciljanom dijelu teksta – o poslu scenografa sa stajališta redatelja – tematizira sam praktički rad na scenografiji. U okružju „autorskog filma“ koje je tada već treće desetljeće bilo dominantno, kod ponekih, a među njima i među nekim nastavnicima režije, bilo je prilično prisutno podcjenjivanje tzv. „filmskog zanatstva“. Smatralo se da je u redu i korisno biti zanatski vješt, ali da to nije baš osobito važno niti nužno da bi ostvario svoju „stvaralačku viziju“. Lukas je bio izrazito kritičan prema takvom stavu. Smatrao je da redatelj mora biti itekako operativno obaviješten i vješt u osiguravanju uvjeta da ostvari svoje autorske zamisli, odnosno vješt u tome da prilagodi svoje zamisli onome što je u danim operativnim i financijskim okolnostima izvedivo. Zato u središnjem dijelu svojeg rada on sistematizira svoja radna iskustva s režijsko-scenografskom operativom, tako da je taj tekst daje izvrstan uvid u ono s čime se redatelj mora nositi kad ulazi u snimanje filma.
No, istodobno je važno obratiti pažnju uvodu u kojem se mogu pronaći dva – za Lukasa indikativna (ali i opće interpretacijski i teorijski važna) – poetička stava.
* * *
Jedan je stav, a donijet ću ga u djelomičnoj parafrazi, da svijet na filmu nije onaj svijet s kojim se svakodnevno susrećemo, nego je to poseban, filmski, svijet proizišao iz nekoliko desetaka stranica scenarija. Ovu konstataciju Lukas uvodi kao zaključak ispričane anegdote. Naime, na pokusnoj projekciji filma Sami koji predočava jedan sasvim neuobičajen svijet što se odvija u čudnim, praznim ambijentima, junak spomene da je bio u zatvoru. Vinko Brešan koji je bio prisutan na projekciji, veli Nola, ljuto je prigovorio da u takvom svijetu kakav je ocrtan u filmu ne može biti zatvora. Jer, očito, svijet tog filma ne podrazumijeva da ima sve ono što naš normalan svijet ima, ne podrazumijeva, recimo, zatvor. Lukasa je ta primjedba, očito, navela da otkrije načelo po kojem i sam stvaralački funkcionira.
Naime, Lukas je svoje opredjeljenje očito nalazio u izdvajanju takvih posebnih, posebno obilježenih i posebno selektivnih svjetova. Dojam heterogenosti njegova stvaralaštva (od „realističkih“ filmova, preko realističkih filmova s nadnaravnim elementima, do eksperimentalnih filmova) proizlazi iz njegovog istraživanju koji se i kakvi sve svjetovi mogu oblikovati filmom. Dok neki autori, po Lukasovim riječima, „gaje uvijek svoj jedinstveni stil i u tom slučaju najčešće rabe i sličan stil u izboru tema ili scenarija“, Lukas je sebe očito držao autorom koji istražuje različite svjetove i stil bira za upravo njih, za artikulaciju njihove posebnosti.
* * *
No, ima još jedan indikativan poetički stav koji usput spominje u svom tekstu. On kaže: „ugođajem možemo, a ponekad i moramo, mnogo toga reći“. Premda je posvećenost i ugođajnoj strani filma prisutna već od debitantskog njegovog igranog filma Dok nitko ne gleda (čak na njezinu važnost Lukas ukazuje dajući slike Edwarda Hoppera kao podšpicu, time upozoravajući na Hopperov stil kao vizualno-scenografsku potku svojeg filma), u Lukasovu tek je s filmom Nebo, sateliti atmosfera, ugođajnost postala dominantnim regulatorom onoga što igranofilmski i eksperimentalno-filmski radi – naime svi filmovi nakon ovoga obilježeni su naglašenom atmosferom, izrazitim ugođajem, gdje i glavni likovi odaju neko sustavno, često opsjednuto, raspoloženje, a pomna, osobito sustavno selektirana, vizualna i zvučna rješenja nadasve idu za stvaranjem baš tom filmu svojstvene emotivne obojenosti filma.
* * *
Kad gledamo Lukasove filmove, bez obzira kako se vrijednosno odnosili prema svakome od njih i prema njima ukupno, nikako ne možemo poreći da je Lukas temeljnim svojim stvaralačkim habitusom prisutnim u svim njegovim filmovima (a i u drugim stvaralačkim medijima u kojima se je ogledao) izrazit autor, graditelj dojmljivih filmskih svjetova, opredijeljeni svjetotvorac.
***
Fotografija je preuzeta sa službene stranice Hrvatskoga društva filmskih redatelja.